Na visećem mostu brutalno je odvojeno 210 muškaraca. Većina njih nikada se nije vratila svojim porodicama. Sretnici koji su prešli most, prebačeni su kamionima i transporterima UN-a preko Donjeg Lapca prema slobodnoj teritoriji Bihaća, dok su odvedeni muškarci deportovani u zloglasne logore, prvenstvenstveno u logor Kamenica.

Više od stotinu učesnika prošlo je ove sedmice šumskim stazama i vrletima kojima su prije trideset i četiri godine stanovnici Ljutočke doline tražili spas od progona i ratnih stradanja. Tradicionalni Marš putem stradanja i spasa, organizovan u okviru manifestacije „Ljutočka dolino, nikad ne zaboravi“, ponovo je okupio preživjele, porodice žrtava, mlade i predstavnike javnog života kako bi odali počast ubijenima i sačuvali sjećanje na jedno od najtragičnijih poglavlja u novijoj historiji ovog kraja.

Pješačeći rutom kojom su u junu 1992. godine prolazile nepregledne kolone civila, učesnici su podsjetili na dane izolacije, ultimatuma i brutalnog etničkog čišćenja desne obale Une. Među njima je bio i gradonačelnik Bihaća Elvedin Sedić, koji je naglasio da je njegovanje kulture sjećanja i institucionalno očuvanje historijske istine ključna obaveza prema nedužnim žrtvama, ali i trajna opomena budućim generacijama da se ovakav zločin više nikada i nikome ne ponovi.

Miroljubivo stanovništvo Ljutočke doline, koju čine naselja Kulen-Vakuf, Ostrovica, Klisa, Orašac, Duljci i Ćukovi, smještena nadomak Bihaća, našlo se u proljeće 1992. godine u potpunom okruženju. Kako se sama dolina nalazila geografski izdvojena van glavne odbrambene linije bihaćkog okruga, a bila je nastanjena većinskim bošnjačkim stanovništvom s oko hiljadu vojno sposobnih muškaraca, srpske vojne i paravojne formacije odredile su je kao primarnu metu. Plan je bio jasan: prvo likvidirati i raseliti Ljutočku dolinu, a potom koncentrisati snage prema samom gradu Bihaću.

Ljutočani ni u najgorim košmarima nisu mogli naslutiti da će ih dojučerašnje komšije napasti na prvi dan Kurban-bajrama. Agresiji je prethodilo sistematsko razoružavanje. Srpske paravojne jedinice postavile su ultimatum za predaju ono malo lovačkog i pješadijskog oružja što je stanovništvo posjedovalo, a potom su hermetički zatvorile sve izlaze iz doline.

Namjere iz ultimatuma realizovane su preko posrednika. Vojna policija Jugoslovenske narodne armije (JNA) zaustavila je mještanina Muhameda Hodžića na putu prema selu. S povezom preko očiju odveden je na nepoznato mjesto, gdje mu je pukovnik Đuro Karailović lično izdiktirao tekst ultimatuma koji mora odnijeti svojim sunarodnjacima. Suočeni s prijetnjom potpunog uništenja, predstavnici Ljutočke doline odlučili su predati simbolične količine oružja, ali su odbili otići na pregovore u srpski štab, prozrevši namjeru agresora da kompletno lokalno rukovodstvo zarobi na jednom mjestu.

Zvanični vojni dokumenti srpskih paravojnih jedinica, koji su kasnije pronađeni, detaljno otkrivaju operativne „zadatke za izvođenje dejstava“. Osnovna zamisao bila je potpuno okružiti dolinu sa svih strana, uz snažnu vatrenu podršku artiljerije, te pješadijskim snagama slomiti otpor i prisiliti stanovništvo na predaju. Plan je predviđao presijecanje komunikacije Dubovsko – Martinbrod i komadanje doline na četiri izolovani dijela, čime bi se onemogućio bilo kakav organizovan otpor, a svi vojno sposobni muškarci pohvatali, deportovali u logore i kasnije likvidirani.

Za izvršenje ovog zadatka angažovane su izuzetno jake snage: dijelovi 15. lake borbene brigade, jedinice iz Drvara i Bosanskog Petrovca, vod vojne policije, dvije čete lokalnih Srba (četa Kalati i četa Rajnovci), dok je s teritorije tadašnje Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj angažovan kompletan bataljon i jedinica MUP-a iz Ripča. Teško naoružanje i artiljerija stacionirani su duž graničnog pojasa, a postavljanje topova počelo je već 10. juna.

Mještani su s nevjericom posmatrali ove pripreme. U dokumentovanim svjedočenjima bilježe se susreti s dojučerašnjim poznanicima u uniformama koji postavljaju topove oko seoskih kuća, dok preplašenim civilima brane prolazak pod izgovorom da „traže zelene beretke“. Sve je bilo spremno za napad, koji je zvanično planiran i pokrenut 11. juna 1992. godine u 10 sati ujutro.

Prijetnje koje su danima stizale Ljutočanima da će dočekati „krvavi Bajram“, brutalno su se ostvarile. Opkoljeni stanovnici suočili su se s uraganskim granatiranjem koje je intenzivirano u ranim jutarnjim satima prvog dana velikog muslimanskog praznika. Teškim naoružanjem besomučno je gađana cijela dolina, a primarni ciljevi bili su civilni objekti: prostor oko osnovne škole i džamije u centru Orašca, te putna komunikacija prema Ćukovima.

U međuvremenu, pred naletom pješadije, u Orašac je pristizalo preplašeno stanovništvo iz pravca Kulen-Vakufa, Klise i Ostrovice. Hiljade ljudi sklonilo se u školsku zgradu koja je bila pod stalnom artiljerijskom vatrom. Pokušaji lokalnih muškaraca da improvizovanim barikadama od stabala i kamenja zaustave napredovanje oklopnih vozila u pravcu Orašca ostali su bezuspješni pred tehnički nadmoćnijim neprijateljem. Kada su srpske snage probile barikadu na lokalitetu Duliba, postalo je jasno da je jedini izlaz bjekstvo u neprohodna brda.

Tada započinje masovni egzodus. Kolone staraca, žena i djece krenule su u zbijeg preko brda Basača i vrleti Radolja prema rijeci Uni. Put ka spasu pratile su stravične scene. Kiša koja je neprekidno padala pretvorila je šumske potoke u blato, a kretanje kroz divlje kupine i lozu lomilo je i najotpornije. Dok su granate eksplodirale svuda oko zbijega, preživjeli pamte nadljudske napore mladića koji su preko neprohodnih planinskih usjeka na rukama i u invalidskim kolicima nosili nepokretne komšije i ranjenike.

Nakon cjelodnevnog pješačenja, hiljade iscrpljenih civila dočekalo je noć pod otvorenim nebom na Radolju, bez hrane, tople odjeće i pitke vode, skupljajući kišnicu s listova i lokvi.

Najpotresniji čin drame odigrao se u rejonu Štrbačkog buka. Viseći most preko Une, koji spaja Bosnu i Hercegovinu s Hrvatskom, i koji je nekada bio turistički simbol prirodnih ljepota, preko noći je postao simbol razdvajanja, bola i doživotne patnje. Na tom mjestu, pred očima pripadnika francuskog bataljona UN-a koji su nijemo posmatrali događaje, srpske snage su izvršile selekciju civila.

Prema unaprijed pripremljenim spiskovima, ali i po slobodnoj procjeni lokalnih vojnika, odvajani su očevi od djece, muževi od žena, braća od sestara. Prelazak preko mosta i goli spas ovisili su isključivo o hiru onih koji su kontrolisali prolaz. Ako bi srpski vojnici prepoznali nekoga s kim su prije rata imali nesuglasice, taj čovjek bi odmah bio izdvojen iz kolone.

Na tom visećem mostu brutalno je odvojeno 210 muškaraca. Većina njih nikada se nije vratila svojim porodicama. Sretnici koji su prešli most, prebačeni su kamionima i transporterima UN-a preko Donjeg Lapca prema slobodnoj teritoriji Bihaća, dok su odvedeni muškarci deportovani u zloglasne logore, prvenstvenstveno u logor Kamenica.

Nakon ulaska u napuštena naselja Orašac, Ćukovi i Duljci, srpske snage su započele totalno uništavanje imovine. Civili koji su iz različitih razloga ostali u svojim kućama preživjeli su stravične torture, a desetine ih je ubijeno na kućnom pragu. Izbjeglice su s okolnih brda mogle posmatrati kako njihova višedecenijska imovina nestaje u plamenu, dok agresorski vojnici pljačkaju prodavnice, odvoze stoku i automobile te proslavljaju zauzimanje doline.

U narednim danima, lokalna osnovna škola u Orašcu pretvorena je u vojnu komandu i koncentracioni logor. Preostali muškarci zatvoreni su u učionice bez minimalnih higijenskih uslova, gdje su svakodnevno premlaćivani i podvrgavani ispitivanjima.

Za preostalo bošnjačko stanovništvo, uglavnom žene i starce, Ljutočka dolina postala je radni logor na otvorenom. Kretanje je bilo strogo zabranjeno, a međusobno sastajanje kažnjivo. Svakog dana civili su tjerani na prisilni rad – morali su brati ljetinu, luk i povrće s vlastitih imanja, ostavljati proizvode pored ceste, odakle su ih vojni kamioni odvozili u unutrašnjost. Zastrašivanja, upadi u kuće i fizička zlostavljanja preostalih mještana trajali su mjesecima, a predvodnici tih nedjela bili su upravo oni s kojima su žrtve do jučer dijelile svakodnevicu.

Trideset i četiri godine kasnije, pješačenje stazama stradanja iznad Une ostaje ključni stub kolektivne memorije. Marš u Ljutočkoj dolini nije samo historijski čas na otvorenom, već živi dokaz žilavosti naroda koji je preživio pokušaj potpunog biološkog i materijalnog istrebljenja, i koji odbija dopustiti da tišina prekrije istinu o njegovoj žrtvi.