Na samo dva i po sata leta od Španije nalazilo se evropsko područje koje je “mirisalo na barut, bolest i smrt”. Sjećanje koje, od 1993. godine, traje u Víctorovoj memoriji. Prošlo je gotovo 30 godina od kraja rata, ali kao i mnogi od oko 46.000 španskih vojnika koji su prošli kroz Bosnu, među svim stvarima koje se ne zaboravljaju, nešto se ističe: djeca

Dok se u Evropi sve više priča o slanju trupa u mirovni misiju u Ukrajinu, španski vojnici koji su bili u mirovnoj misiji u Bosni i Hercegovini prije tri decenije sjećaju se dana provedenih u Mostaru. Morali su održavati nepostojeći mir u opsjednutom i uništenom gradu, gradu koji ih se i danas sjeća i kojeg se i oni živo sjećaju. Jedan od razloga: mostarska djeca, poput misteriozne Alise, koju su pomogli odgojiti i koju su tražili desetljećima kasnije.

U Mostar — kao i u Dračevo, Međugorje i Trebinje — španski vojnici stigli su kao plavi šljemovi. Učinili su to u svom prvom raspoređivanju kao dio Zaštitnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPROFOR). Nisu došli pobijediti u tuđem ratu, već se boriti za održavanje nepostojećeg mira nakon potpunog raspada bivše Jugoslavije.

Bili su direktni svjedoci mržnje među susjedima koji su do jučer dijelili isti sto, etničkog čišćenja, uništenja i siromaštva koje je na kraju ostavilo više od 1.300.000 izbjeglica. Bio je to rat na Balkanu i njihova prva misija na evropskom tlu otkako je Španija postala demokratija. “Politički i vojno postojala su mnoga ograničenja, ali shvatili smo da je najpozitivniji dio misije bio odnos s civilnim stanovništvom”, kaže za El Mundo današnji pukovnik Víctor Pujol. Postali su dio grada i, bez ikakvog plana, postali su članovi najimproviziranijeg vrtića na svijetu: onog ispod svodova ulice Maršala Tita.

Na samo dva i po sata leta od Španije nalazilo se evropsko područje koje je “mirisalo na barut, bolest i smrt”. Sjećanje koje, od 1993. godine, traje u Víctorovoj memoriji. Prošlo je gotovo 30 godina od kraja rata, ali kao i mnogi od oko 46.000 španskih vojnika koji su prošli kroz Bosnu, među svim stvarima koje se ne zaboravljaju, nešto se ističe: djeca. “Uvijek su bila na ulici. Kad smo stigli, bili smo treća grupa, već su govorili španski, naučili su ga s legionarima”, prisjeća se. Prva grupa muškaraca i žena, mirotvoraca u Bosni bila je, u velikoj mjeri, sastavljena od pripadnika Četvrtog tercija Legije.

S godinama su imena većine djece iz istočnog dijela grada — uglavnom Bošnjaka— izblijedjela, ali jedno je ostalo jasno: Alisa. Toliko da je, gotovo tri desetljeća kasnije, Pujol pokušao pronaći je.

Alisa je tada imala sedam ili osam godina. Nije razgovarala s drugom djecom. Nije razgovarala ni s vojnicima. Zapravo, nije razgovarala ni s kim. Španski nije mogla govoriti jer ga nikada nije naučila. Rijetke riječi na bosanskom koje je izgovarala činile su se luksuzom koji sebi nije mogla priuštiti.

Patrolirali su istočnim dijelom Mostara i, odjednom, osjetili bi povlačenje za ruku. Pogledali bi u stranu, i tu je bila ona. Uvijek isto: u tišini. “Nikad je nisam vidio da se igra s drugom djecom. Iako nije govorila, bila je vrlo slatka djevojčica. Nevjerojatno je da, iako smo tamo bili jedva godinu dana s ostale dvije grupe, gotovo sva djeca govorila su savršen španski, ali ona bi odgovarala samo kad si je pitao za ime”, prisjeća se.

S vremenom su smjene straže nazvali “Alisina smjena”. Nije bilo važno ko odlazi ili ko dolazi, ona bi jednostavno prešla na držanje ruke slijedećeg poručnika. Ništa nije tražila, samo je hodala uz njega dok ne bi dobila malo hrane. Tada bi nestala. Provukla bi se između svodova i ruševina, umotana u sivi kaput “dvije ili tri veličine veći” nego što je odgovaralo njezinom malom tijelu. Tako se i pojavljuje na fotografiji.

Sutradan bi se vratila i ponovila rutinu. Nikada joj nisu upoznali porodicu, niti su znali odakle dolazi ili kamo odlazi kada bi se udaljila. Samo da se uvijek vraćala.

Djeca su bila jedini predah plavih šljemova u Mostaru. U opsjednutom gradu, gdje su odrasli izlazili samo po zalihe, ona su bila svuda: virili su kroz razbijene prozore, u pukotinama zidova ili u uličicama gdje im rat nije ostavio više prostora nego što je potrebno za skrivanje. Malo ih je imalo više od 15 godina.

Gotovo svi su naučili pozdravljati, šaliti se, ponavljati riječi na jeziku koji nije bio u priručnicima za humanitarnu pomoć. Proveli su duge dane uz oklopna vozila, a neki su čak i duboko u noć činili kao da čuvaju stražu u vlastitom igralištu. Penjali su se na zaustavljene BMR-ove, isprobavali kacige i prsluke, igrali se s onim malo što im je rat ostavio. A vojnici su u njima pronašli sigurnost: da, iako se svijet rušio, djeca su i dalje bila djeca. “Uvijek su bili isti. Dolazili su, igrali se i zabavljali. A ispod svodova bili su više-manje zaštićeni vrećama s pijeskom koje su tamo bile”, priča.

Bila je to čudna simbioza, gdje se nije znalo ko je koga usvojio. Obje strane završile su viđajući se u rutini dijeljenja obroka, darivanja čokolade i, nenamjerno, postajući dio njihovih dana. Nije se znalo kada je počelo, ali jednog dana neko je trebao nešto prevesti i dijete je to učinilo. Pa onda drugo. I još jedno. Kad su shvatili, djeca su bila više od djece. Postala su mali, improvizirani tumači Špancima. “Dječak od oko 12 godina mogao je savršeno prevesti razgovor. Rekao bih mu: ‘Hej, trebaš mi jer moram razgovarati s ovom osobom’ i on bi ti bio tumač”, objašnjava Víctor.

Koliko god španske trupe nisu smjele koristiti silu ni oružje, nisu bile izuzete od nasilja različitih strana. S brda Hum, na 436 metara, snajperisti su pucali ili udarali u naletima minobacača i kalašnjikova, ciljajući civilno stanovništvo. Nije bilo zujanja koje bi upozorilo. “Ponekad se činilo da je zabava pucati kad se pratila dostava humanitarne pomoći”, napominje pukovnik. “Zahvaljujući tome što su tamo bili plavi šljemovi, humanitarna pomoć tekla je s određenom redovitošću. Da nismo bili tamo, možda bi pomoć ostala na nekoj cesti.”

Često su satima, čak i danima, bili zaustavljeni na kontrolnim tačkama, postajući lake mete za borce koji su ih promatrali s visina. Tako se dogodilo prvog juna 1993. Metak je prošao kroz vrat poručnika Jesúsa Aguilara dok je u jednom od oklopnjaka pratio raspodjelu plazme između kršćanske i muslimanske bolnice u Mostaru. Uvijek su bili pogledi koji su pratili njihove pokrete. Ne zna se je li metak bio namijenjen njemu ili je to bila slučajnost, ali zna se da ga je metak ubio.

Opsada Mostara trajala je dvije godine. Nisu spašavali samo tijela civilnog stanovništva ili drugova, već i drugih, poput trojice članova tima javne radiotelevizije RAI koji su ubijeni hrvatskom minobacačkom granatom dok su pristupali bošnjačkoj bolnici radi pripreme reportaže. Istovremeno su spašavali živote na rubu, poput života saradnice Unicefa, Selme Slipićević, čija sudbina, za trenutak, nije bila da postane još jedna na popisu mrtvih.

Španci su također organizirali sastanke zbližavanja između strana. I susrete između razdvojenih porodica. Na današnjem Španskom trgu stvorili su neutralni prostor gdje su, na nekoliko sati, roditelji i djeca, prijatelji i braća mogli ponovno vidjeti jedni druge. Iako samo na trenutak, iako je rat čekao vani. “Našom prisutnošću nada nije izgubljena, barem u gradu”, napominje.

Danas u Mostaru još uvijek pamte rad Španaca. Onih istih koji su otvorili put Neretve — poznat kao Put Smrti, a kasnije kao Španski put— kako bi humanitarna pomoć stigla od Jadranskog mora do Sarajeva. I onih istih koji su s njima živjeli godinama. Vojnici koji su bili u Bosni još je se sjećaju, unatoč drugim misijama koje su uslijedile, poput Libana, Iraka ili Afganistana. Víctor kaže da je to možda zato što je za većinu, koji su jedva dosezali tridesetu, bila prva misija.

Godine 2022. pukovnik je pronašao Alisu. Nije se sjećala rata, a on je odlučio ne uznemiravati je. Alisa sada ima blizu četrdeset godina i, kako su ovom vojniku dali do znanja, još uvijek ne zna govoriti španski. Barem se čini da ne nosi rane jednog od najkrvavijih sukoba na evropskom tlu od kraja Drugog svjetskog rata. Pujol i dalje misli na onu djecu ispod svodova: sada su — ako im je rat to dopustio —muškarci i žene koji možda ne znaju šta su značili za prve generacije španskih plavih šljemova.