Dolazak britanskih kolonista na Tasmaniju, južno od Australije, doveo je do prisilne deportacije aboridžina i njihovog nestanka kao kulture u svega nekoliko desetljeća

Kada su Britanci stigli na Tasmaniju 1803. godine, na tom se otoku južno od Australije nalazilo između 3.000 i 10.000 aboridžina. Manje od stoljeća kasnije, 1876. godine, umire posljednji od njih. Ubistva, ratovi i, ponajviše, bolesti, uništili su cijelu domorodačku populaciju u onome što se često klasificira kao genocid.

U očima britanskih kolonista, aboridžini su bili narod bez vlasti, bez kulture i bez religije, a samim time previše divlji i primitivni da bi imali pravo na zemlju na kojoj su živjeli posljednjih 8.000 godina. Kolonisti su počeli pucati na njih kako bi im oduzeli zemlju. Također, kitolovci i lovci na tuljane pristajali bi na otok, a njihovi mornari, nakon dugih mjeseci na moru, ponašali su se prema aboridžinima s ekstremnim nasiljem – napadali su njihova naselja, ubijali muškarce, te silovali i iskorištavali žene.

Ti sukobi doveli su do onoga što je poznato kao Crni rat (Black War), koji je trajao od 1828. do 1832. godine. Britanski kolonisti su nasilno preuzeli najbolja zemljišta otoka, a mnogi su se aboridžini povukli u planinsku unutrašnjost obraslu šikarom, odakle su se borili protiv osvajača gerilskim ratovanjem, u kojem je bilo žrtava na obje strane, ali najviše među aboridžinima, koji nisu posjedovali vatreno oružje.

Godine 1830. George Arthur, potkralj zadužen za otok, proglasio je vanredno stanje na koloniziranim teritorijama, što je značilo da su vlasnici zemljišta imali imunitet za ubistva aboridžina, koji su tada smatrani neprijateljima vlasti. Iako su službeni zapisi dokumentirali 362 ubistva aboridžina između 1800. i 1835., stvarni broj vjerojatno se kretao između 500 i 600.

Vlasti su odlučile pokušati uhvatiti sve aboridžine i zatvoriti ih u izolirani rezervat na poluotoku Tasman, na istočnoj obali otoka. Arthur je pokrenuo vojnu operaciju poznatu kao Crna linija, u kojoj je više od 2.000 vojnika i civila napredovalo u svojevrsnom ljudskom lancu kako bi okružili aboridžine s južne polovine otoka i „zarobili ta neprijateljska domorodačka plemena“. Tokom pet sedmica, taj je lanac napredovao korak po korak, poput lovačke potjere. Nudila se nagrada za svakog domorodca uhvaćenog živog. Operacija, koja je koštala više od 35.000 funti, bila je neuspješna jer su se aboridžini uspjeli izvući – područje na kojem se odvijala bilo je preveliko da bi se učinkovito zatvorilo s dostupnim snagama. Dvoje ih je ubijeno, a zarobljen je samo jedan stariji muškarac i jedno dijete.

Prvi susret između Evropljana i tasmanijskih aboridžina dogodio se 1772. godine, kada je Francuz Marc-Joseph Marion Dufresne pristao na otok. Nakon početno prijateljskog kontakta s grupom od četrdesetak osoba, aboridžini su se prestrašili, napali kamenjem i kopljima, a Francuzi su odgovorili vatrenim oružjem, ranivši nekoliko domorodaca i ubivši barem jednog.

U planinskom dijelu otoka na scenu stupa George Augustus Robinson. Taj je engleski propovjednik, koji je na otok stigao 1824., postao vođa nekolicine preobraćenih aboridžina i želio je, prema vlastitim riječima, spasiti i ostale domoroce. U dogovoru s guvernerom, nagovorio ih je da je za njih najbolje da se privremeno presele na otok gdje će ih vlada prehranjivati dok se ne odluči o njihovom povratku na njihovu djedovinu. U tome su mu pomogli neki od lojalnih aboridžinskih vođa, poput poglavica Kikatapule i Eumarraha te ratnika Woureddyja i njegove supruge Truganini. Robinson je uspio uvjeriti pobunjenike, koristeći se blagim riječima ili prisilom.

Tako je između 1833. i 1835. oko 250 domorodaca premješteno u aboridžinsko naselje Wybalenna na otoku Flinders, na sjeveru Tasmanije. Robinson ih je pratio kao glavni zaštitnik aboridžina, uz plaću od 8.000 funti godišnje, što je tada bila znatna svota. Na tom zabačenom otoku Robinson je izgradio „Point Civilization“, selo s nastambama, poljoprivrednim objektima i kapelicom, s ciljem da „divljake“ preobrazi u civilizirane kršćane.

Ondje su smješteni i neki od aboridžina koji su predvodili najžešće otporne skupine, zajedno s istim onim Woureddyjem i Truganini, koji su toliko pomogli Robinsonu da uvjeri ostale domoroce. Izolacija, izgnanstvo daleko od njihove pradjedovske zemlje i, ponajviše, evropske bolesti za koje Tasmanijci nisu imali imunitet, loši higijenski uvjeti i loša prehrana nanijeli su teške gubitke zajednici. Flinders Island Chronicle, novine koje je na otoku štampao Walter George Arthur, jedan od rijetkih aboridžina koji je znao pisati, žalio se nakon smrti 29 osoba u kratkom vremenu: „Bojim se da niko od nas neće preživjeti. Zašto mi crnci ne bismo molili kralja da nas izbavi s ovog mjesta?“.

Godine 1847. naselje Wybalenna je zatvoreno, a 47 preživjelih aboridžina premješteno je u Oyster Cove, na jugu Tasmanije. Među njima su bili Truganini i William Lanne, posljednji muškarac tasmanijske krvi, koji je preminuo 1869. u dobi od oko 35 godina. Njegovu je lubanju ukrao britanski liječnik i odnio je na Univerzitet u Edinburghu.

Posljednja među 47 aboridžina iz Oyster Covea, Truganini, umrla je 1876. godine. Njena bi priča mogla biti sažetak sudbine mnogih njezinih sunarodnjaka. Rođena 1812. godine, svjedočila je brutalnosti bijelog čovjeka još kao djevojčica – njenu je majku ubio kitolovac, sestru su oteli lovci na tuljane, a maćeha joj je odvedena u Novi Zeland od strane pobunjenih osuđenika.

U mladosti je i sama bila silovana od strane drvosječa koji su ubili još dvojicu domorodaca. Zatvorena na otoku Flinders, na kraju života Truganini postaje naučna zanimljivost – detaljno su je ispitivali i mjerili sve njene tjelesne proporcije. Kao što se dogodilo i s Lanneom ili poglavicom Towtererom, čiju je lobanju sačuvao sam Robinson za svoju prirodoslovnu zbirku, Truganinijev kostur izlagao se u Tasmanskom muzeju u Hobartu do 1947. godine; 1976. je konačno kremiran.

Danas se između 6.000 i 20.000 Tasmanca izjašnjava kao potomci tih aboridžina, no svi su miješanog porijekla i ne govore izvorni jezik niti prakticiraju nekadašnju kulturu, koja je zauvijek izgubljena.