Poljoprivrednici razmišljaju o smanjenju zasijanih površina pred računicom koja se jednostavno ne uklapa: dizel poskupljuje, cijene đubriva divljaju, a otkupne cijene njihovih prinosa ne mogu pokriti tako visoke troškove. Ono što na prvi pogled djeluje kao lokalna briga agrara, prateći nit goriva i prihrane, vodi direktno do jednog od najužih i najranjivijih prolaza na planeti, do Hormuškog tjesnaca

Prije rata, ovuda je prolazila otprilike svaka peta barela nafte potrošena na globalnom nivou i četvrtina sve nafte koja se prevozila morem. No, zadržati se samo na nafti onemogućava da se sagleda stvarna razmjera i dubina onoga što se događa. Hormuz je bio jednako presudan i za gotovo petinu svjetske trgovine ukapljenim prirodnim gasom (LNG), kao i za oko 30 posto pomorskog izvoza tečnog naftnog gasa (LPG), koji je ključan u petrohemiji, dok u velikom dijelu Afrike i Azije znači kuhanje i grijanje. Preko tjesnaca ide i vanredno visok udio sirovina neophodnih za poljoprivredu i industriju.

Više od 30 posto uree kojom se trguje na međunarodnom tržištu i blizu polovine sumpora koji se transportira morem prelazilo je ovaj prolaz. Sumpor služi za proizvodnju sumporne kiseline, bez koje nema mineralnih đubriva niti niza baznih fabričkih procesa. Tome treba dodati amonijak, fosfate ili metanol. Kroz Hormuz ne teče samo energija; on je jezičak na vagi između prosperiteta i ekonomskog sloma u različitim dijelovima svijeta.

Brojke govore mnogo rječitije od apstraktne fraze o „napetostima na tržištu“. Katar, jedan od najvećih svjetskih izvoznika LNG-a, uspio je u šest mjeseci od početka rata poslati svega 18 pošiljki, dok je u istom periodu prošle godine otpremio 509. Iako se posljednjih sedmica bilježi blagi oporavak prolaska tankera kroz Hormuz, vlasti u Dohi i dalje drže na snazi ograničenja isporuka za evropske i azijske kupce. Evropska unija pri tom može nadoknaditi većinu izgubljenih količina, prije svega američkim gasom. Bangladeš ili Pakistan nemaju taj luksuz.

To je jedna od ključnih tačaka ove krize. Evropa se za sada suočava prvenstveno s problemom cijene. U ranjivim ekonomijama Istoka već se pojavljuje problem gole dostupnosti. Bangladeš dobija više od 40 posto električne energije iz uvezenog LNG-a. Nedostatak gasa uzrokuje restrikcije struje i obustavu proizvodnje u fabrikama, dok je cijena LNG-a na azijskim tržištima gotovo utrostručena.

Poljoprivreda slikovito objašnjava tu razliku u razmjerama. Ako za seljaka poskupljenje dizela i đubriva jednu sezonu čini nerentabilnom, u siromašnoj zemlji ovisnoj o uvozu pitanje je hoće li ti resursi uopće stići na vrijeme. Bangladešu je bila potrebna međunarodna finansijska pomoć samo da bi očuvao žetvu riže; tamo se energetska i prehrambena sigurnost preklapaju.

Jedan prateći podatak govori o humanitarnoj katastrofi u nastajanju obuhvatnije od bilo kakve naučne analize: Daka pregovara s Alžirom o uvozu LNG-a. Sporazum još nije zaključen, ali pogled na kartu sve objašnjava, zemlja u Bengalskom zaljevu, čiji bi logični snabdjevač bio Katar, traži gas na ulazu u Mediteran kako bi, ako Crveno more i dalje ne bude sigurna ruta, oplovila Rt dobre nade.

Teško je pretpostaviti da Alžir raspolaže neograničenim kapacitetima za izvoz. Njegovi ugovori s Evropom su obimni, a prostor za brzo povećanje proizvodnje skroman. Španija i Italija u različitoj mjeri zavise od alžirskog gasa. Diverzifikacija tek preraspodjeljuje molekule, ne stvara nove. Ako Azija bude primorana tražiti u atlantskom basenu gas koji je ranije prirodno dobijala iz Zaljeva, na kraju će se takmičiti s Evropom za ponudu koja ne raste istim tempom kao i potrebe.

Dosad je udar bio ublažen i zahvaljujući zalihama. Procjenjuje se da su globalne rezerve nafte već pale za više od 500 miliona barela, što je oko pet dana ukupne svjetske potrošnje. Pravi rani indikator ove polikrize možda nije cijena barela, nego brzina kojom se prazne ti zaštitni slojevi koji su sprečavali da nestašica postane očigledna. Povećanje prerade u rafinerijama, pad potražnje, naročito u Aziji i posezanje za rezervama omogućili su održavanje snabdijevanja. No, trošenje zaliha ne znači da je jednadžba riješena.

Kina ovdje igra presudnu ulogu. Smanjila je kupovinu, disciplinirala potrošnju i aktivirala sopstvene rezerve, doprinoseći privremenom obuzdavanju pritiska na tržište. Opasnost će se konkretizovati kada te zalihe bude morala dopuniti. Tada će ponovo ući u borbu za terete s Japanom, Korejom, Indijom, azijskim ekonomijama u razvoju i Evropom koja ulazi u zimski režim.

I Saudijska Arabija uviđa koliko je teško zadržati svoju historijsku ulogu regulatora tržišta. Više nije dovoljno samo otvoriti slavinu da bi energent potekao; naftu treba dovesti do odredišta. Hormuz diktira puteve ka istoku; naftovod Istok–Zapad omogućava preusmjeravanje sirove nafte do Yanbua na Crvenom moru, ali tamo nastaje novo usko grlo: hutska prijetnja i nesigurnost u tjesnacu Bab el-Mandeb. Decenijama smo miješali raspoloživost s pristupom; uzimali smo zdravo za gotovo da će, ako proizvod postoji, tržište i logistika osigurati da on stigne gdje treba. Hormuz i Bab el-Mandeb ruše tu pretpostavku o „ravnom svijetu“. Između proizvodnje i snabdijevanja stoji treća, ključna varijabla: prohodnost.

U predizbornom kontekstu, Trump nagovještava mogućnost obustave izvoza dizela kao odgovor na nezadovoljstvo građana zbog cijena na pumpama. Istovremeno jača pretpostavka koju sam lider podstiče: nakon izbora trećeg novembra, proglasio bi svoje ciljeve ispunjenim i potražio izlaz. Predsjednik je izričito izjavio da će se rat završiti nakon međuizbora i najavio da pobjeda stiže „veoma brzo“. Znajući njegovu nepredvidivost, ove najave ne treba olako smatrati razrađenom strategijom, ali one pomažu da se razumije njegovo odbijanje da preuzme nove vojne obaveze u podršci tradicionalnom savezniku Saudijskoj Arabiji protiv Huta.

Evropa ne može posmatrati ovu složenu sliku isključivo kroz prizmu energetske tranzicije. Evropska komisija preporučila je državama članicama da tokom tri godine ne primjenjuju određene kazne povezane s Evropskom uredbom o metanu. No, preporuka ne suspenduje pravnu obavezu niti garantuje uvozniku da sutra neko nacionalno tijelo neće odlučiti da ga kazni. Ne može se od kompanija tražiti da garantuju snabdijevanje i istovremeno preuzmu pravni rizik pred akcionarima, čija materijalizacija zavisi od buduće blagonaklonosti regulatora. Otuda važnost odgađanja primjene pojedinih odredbi za godinu dana, o čemu Evropska komisija trenutno razmišlja, uoči planiranog stupanja na snagu 1. januara 2027. godine.

Ništa od ovoga ne zahtijeva odustajanje od smanjenja emisija niti zaustavljanje elektrifikacije. Zahtijeva nešto mnogo elementarnije: pristanak na činjenicu da elektrifikacija ne stvara dizel, kerozin, đubriva ili molekule gasa tamo gdje nedostaju. Energetska tranzicija koja preuranjeno ukida kapacitete sistema koji su nam još uvijek nasušno potrebni ne povećava našu sigurnost, ona je smanjuje.

Evropa ne smije nastaviti gubiti rafinerijske kapacitete, terminale, skladišta i uvoznu infrastrukturu pod pretpostavkom da će uskoro moći bez njih. Možda će taj dan doći, ali danas ti sistemi predstavljaju stratešku sigurnosnu mrežu. Rušenje mosta prije nego što se stigne na drugu obalu ne ubrzava tranziciju; to je potez dostojan crtanog filma, poput Kojota koji nastavlja trčati po zraku dok pod njim nema tla, prije nego što neminovno propadne u provaliju.

Zalihe kupuju vrijeme. Alternativne rute kupuju vrijeme. Regulatorna fleksibilnost također ga može kupiti. Pitanje je samo za šta to vrijeme koristimo. Kada rat udaljen hiljadama kilometara odredi hoće li španski poljoprivrednik uopće zasijati njivu i primora azijsku državu da traži gas na drugom kraju Afrike, energetska sigurnost definitivno prestaje biti tema za uske krugove stručnjaka: danas svi putevi vode u Hormuz.

IZVOR: Bosna.hr, ABC