Glumica otvoreno govori o cijeni koju plaća zbog nepokolebljive podrške palestinskom narodu i kritike izraelske politike, ali i o dubinskim promjenama koje zahvataju američko društvo
Na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Veneciji, gdje se u takmičarskom programu za Zlatnog lava pojavljuje u filmu „The Echo Chamber“, Susan Sarandon još jednom je potvrdila status jedne od najdosljednijih i najodvažnijih figura savremenog filma. U trenutku kada holivudska mašinerija prešutno zahtijeva kompromis, sedamdesetsedmogodišnja glumica otvoreno govori o cijeni koju plaća zbog nepokolebljive podrške palestinskom narodu i kritike izraelske politike, ali i o dubinskim promjenama koje zahvataju američko društvo.
„Mislim da se narativ u potpunosti promijenio kada je riječ o historijskom značaju Palestine i vezama između cionizma i američke politike“, izjavila je Sarandon na konferenciji za medije na venecijanskom Lidu. Odgovarajući na pitanja o profesionalnim posljedicama svojih stavova, glumica je potvrdila da je pritisak industrije i dalje prisutan. „Nedavno su me uklonili iz nekih projekata jer postoje agencije koje i dalje savjetuju ljude da me ne angažuju. Ali to je struktura moći. Među običnim ljudima, a naročito na međunarodnom planu, osjećam se dobrodošlom.“
Ove riječi u Veneciji nastavak su izjava koje je Sarandon dala početkom godine u Španiji, prilikom preuzimanja Međunarodne nagrade Goya. Tada je, zahvaljujući domaćinima i španskom premijeru Pedru Sánchezu na moralnoj hrabrosti, poručila kako je tišina u trenucima okrutnosti izuzetno opasna te da bi umjetnici morali imati slobodu izražavanja bez straha od gubitka posla. U Veneciji je otišla i korak dalje, istakavši da unutar američkog javnog mnjenja dolazi do nezaustavljivog preokreta.
Podsjetila je na činjenicu da sve veći broj građana SAD-a postavlja pitanje ekonomske i vojne podrške Washingtona Tel Avivu: „To je bilo veliko otkriće za ljude. Niko zapravo ne razumije zašto dajemo toliki novac Izraelu. Došlo je do promjene u javnom mnjenju, iako u mojoj industriji i dalje postoje utjecajne pozicije čiji nosioci nisu ublažili svoj stav prema meni. Ali pronašla sam svoju zajednicu, pronašla sam svoje ljude i dobro sam.“
Njen dolazak na Lido vezan je za projekat sa dubokim umjetničkim i emotivnim pedigreom. Film „The Echo Chamber“ režirao je italijanski autor Andrea Pallaoro, a zasnovan je na posljednjem scenariju koji je iza sebe ostavio velikan evropske kinematografije Bernardo Bertolucci. Pored Sarandon, glumačku postavu čine švedska glumica Alicia Vikander i italijanski glumac Luca Marinelli. Riječ je o intimnoj, višeslojnoj drami smještenoj u stan jednog muzičara, koja istražuje teme strasti, ovisnosti, tuge, tjelesne njege i emotivne kontrole.
Sarandon u filmu tumači lik udovice i nekadašnje pjevačke ikone, žene koja kroz usamljenost i dostojanstvo uči kako da patnju preobrati u stvaralačku snagu. Na novinarsko pitanje o saradnji sa mladim režiserom, glumica se prisjetila svog dugogodišnjeg prijateljstva s Bertoluccijem, koje je započelo još u vrijeme njene veze s francuskim rediteljem Louisom Malleom, naglasivši pri tome izuzetnu hrabrost Andrei Pallaora. Naime, Pallaoru je iz pojedinih produkcijskih krugova uoči snimanja otvoreno sugerisano da ne angažuje oskarovku zbog mogućih opstrukcija pri distribuciji filma na američkom tržištu.
„Beskrajno sam zahvalna Andrei što je ignorirao ta upozorenja“, kazala je Sarandon, podsjetivši da je još krajem 2023. godine, nakon govora na jednom skupu podrške Palestini, ostala bez dugogodišnjeg agencijskog zastupništva. „Unutar industrije i dalje postoje duboko ukorijenjeni stavovi koji ostaju neprijateljski nastrojeni prema svima koji govore o ovoj temi. Ali Pallaoro je odlučio da na prvom mjestu bude umjetnost, a ne politički pritisak.“
Film „The Echo Chamber“ tako funkcioniše na dva nivoa: kao estetski rafinirana studija ljudske bliskosti i bola, ali i kao svjedočanstvo o autorskom integritetu u vremenu opće konformnosti. Dobitnica Oscara za ulogu u drami „Odlazak u smrt“ (1995) i zvijezda filmova kao što su „Thelma & Louise“ i „Atlantic City“, svojom pojavom u Veneciji iznova je pokazala da stvarni umjetnički autoritet ne zavisi od odobrenja holivudskih studija, već od spremnosti da se istina izgovori bez obzira na cijenu.
