Na današnji dan preminuo je bosanski kralj Stjepan Dabiša. Bio je vladar iz Tvrtkove sjene koji je u geopolitičkom cunamiju između Bajazida i Žigmunda uspio spasiti krunu, ali ne i kraljevstvo

Danas je godišnjica smrti bosanskog kralja Stjepana Dabiše, koji je preminuo osmog septembra 1395. godine u Kraljevoj Sutjesci, a sahranjen u kraljevskoj grobnici na Bobovcu. U historiografiji i narodnom pamćenju vladavina Stjepana Dabiše (1391–1395) često je ostajala u dubokoj sjeni njegovog prethodnika, prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića. Dok je Tvrtko simbolizirao vrhunac moći srednjovjekovne bosanske države, rasprostranjene od Jadranskog mora do Podrinja i Panonije, Dabiša je ostao upamćen kao vladar pod čijim su se žezlom počele urušavati te grandiozne tekovine.

Ipak, pažljiva analiza historijskih izvora i savremena historiografska istraživanja, poput onih koje je napravio historičar Emir O. Filipović, pokazuju da Dabišin dramatični četvorogodišnji mandatski period nije bio tek pasivno propadanje. Dabišina epoha bila je kompleksna, izuzetno dinamična i vanredno teška politička šahovska partija u kojoj se Bosna našla stisnutim u trouglu između ekspanzivnog Osmanskog carstva, moćnog Ugarskog kraljevstva Žigmunda Luksemburškog i pretendenta na ugarski tron, Ladislava Napuljskog.

Porijeklo Stjepana Dabiše do danas nije u potpunosti razjašnjeno u historijskim naukama. Sa sigurnošću se zna da je bio unuk bana Stjepana I Kotromanića, ali među historičarima i u primarnim izvorima i dalje postoje podijeljene teorije o tome koji od Stjepanovih sinova je bio Dabišin otac. Prema jednoj struji izvora, njegov otac bio je Ninoslav Kotromanić (u nekim zapisima nazivan i Miroslav), mlađi brat Vladislava Kotromanića. Druge teorije tvrde da je Dabiša bio vanbračni mlađi sin Vladislava Kotromanića, što bi ga činilo polubratom Tvrtka I, dok postoje i mišljenja da je bio zakoniti sin Vladislava i Jelene Šubić.

Kada je u martu 1391. godine iznenada umro kralj Tvrtko I, bosansko plemstvo se suočilo sa pitanjem nasljeđivanja trona. Izbor je pao na Dabišu. Dio historiografije smatra da je moćna bosanska vlastela izabrala Dabišu upravo zato što je bio u poodmakloj životnoj dobi i fizički slabiji, što je velikašima odgovaralo kako bi osigurali veću autonomiju i kontrolu nad državnim poslovima. Druga tumačenja naglašavaju da je Dabiša na prijestolje stupio jednostavnim pravom senioriteta, kao najstariji živući član dinastije Kotromanića.

Uprkos teškom naslijeđu i poodmaklim godinama, Dabiša u prvim godinama svoje vladavine uspijeva sačuvati cjelovitost i granice bosanske države. Sačuvao je vlast nad velikim dijelom Dalmacije i Hrvatske te je nastavio primati tribut od Dubrovnika. Međutim, međunarodne okolnosti i unutrašnji sukobi ubrzo su Bosnu stavili pred najteža iskušenja.

Razdoblje između Bitke na Kosovu (1389) i Bitke kod Angore (1402), koje se podudara sa vladavinom osmanskog sultana Bajazida I, bilo je presudno za sudbinu svih balkanskih država. Nakon pada Skoplja u osmanske ruke i uspostavljanja vazalnih odnosa sa srpskim oblasnim gospodarima, osmanski pritisak na granice Bosanskog kraljevstva postao je kontinuiran i izuzetno razoran. Bosna se sa osmanskim upadima suočavala još za Tvrtkove vladavine (bitke kod Bileće i na Kosovu), ali je u proljeće 1392. godine Dabiša morao lično organizirati odbranu zemlje. Bosanska vojska je tada uspjela presresti i odbiti žestoku tursku provalu. Međutim, ratna opasnost ponovo je eskalirala početkom 1394. godine.

Iz jedne sačuvane darovnice kralja Dabiše izražava se zahvalnost plemićima za borbe protiv Osmanlija u trenucima kada je sultan Bajazid (ili njegov skopski krajišnik Pašajit) upao sa vojskom, pustošio Bosnu i utaborio se na Glasinačkom polju kod Sokoca. U tom okršaju na Glasincu, Bošnjani su izvojevali veliku pobjedu u kojoj je, prema tadašnjim izvještajima, poginulo oko 5.000 osmanskih vojnika, a dio njih je i zarobljen. Iako su ove brojke vjerovatno preuveličane u diplomatskoj korespondenciji tog vremena, sasvim je sigurno da je Bosna početkom 1394. godine pretrpjela teške vojne udare i uspjela izvojevati privremenu pobjedu.

Uprkos pobjedama na bojnom polju, strateška pozicija Bosne postajala je neodrživa. Na međunarodnom planu bjesnio je sukob oko ugarske krune. Ugarski kralj Žigmund Luksemburški borio se za opstanak na tronu protiv pretendenta Ladislava Napuljskog, kojeg su podržavali moćni slavonski i hrvatski velikaši, poput braće Ivaniša i Pavla Horvata, te pojedini bosanski plemići.

U nastojanju da po svaku cijenu sruši Žigmunda, Ladislav Napuljski je u oktobru 1392. godine napravio potez koji je šokirao kršćansku Evropu: uputio je poslanike osmanskom sultanu Bajazidu I predlažući brak sa njegovom kćerkom i vojni savez protiv Žigmunda. Tajni pregovori i prevoženje osmanskih izaslanika preko Jadrana narušili su moralni i politički autoritet napuljske stranke.

Za bosanskog kralja Dabišu i njegovu vlastelu, koji su se neprekidno borili protiv osmanskih provala, savez sa vladarom koji paktira sa Bajazidom postao je apsurd i opasnost. Između stalne osmanske prijetnje i opasnosti od Žigmundovog vojnog pohoda koji se spremao na sjevernim granicama, Dabiša je shvatio da više ne može balansirati. Odlučio je napraviti radikalan politički zaokret, napustio je tabor Ladislava Napuljskog i potražio kompromis sa Žigmundom Luksemburškim.

Ovaj Dabišin zaokret izazvao je duboki raskol unutar same Bosne i među njegovim dotadašnjim saveznicima. Dotadašnji bliski saradnik bosanskog kralja i glavni reprezent napuljske opcije, mačvanski ban Ivaniš Horvat, proglasio je Dabišu izdajnikom. Horvat je potom napravio očajnički potez: otputovao je direktno sultanu Bajazidu I, potčinio mu se i zatražio od njega da svrgne Dabišu i na bosansko prijestolje postavi novog vladara.

Dva izuzetna pisma, pronađena u italijanskim arhivima (Carteggio Acciaiuoli u Firenci), a koja je detaljno analizirao Emir O. Filipović, daju do sada najjasniji uvid u dramatične događaje iz ljeta 1394. godine. Trgovac Gherardo Davizi piše 30. jula 1394. godine iz Venecije svom gospodaru Donatu Acciaiuoliju o pismu koje je sam kralj Dabiša uputio mletačkoj vladi.

U tom pismu Dabiša izvještava Veneciju da je sultan Bajazid, na nagovor Ivaniša Horvata, proglasio novog kralja Bosne, opisujući ga sa prezrenjem kao “seljaka” (uno paesano). Sa osmanskom vojskom i podrškom bana Horvata i njegovog brata, zagrebačkog biskupa Pavla Horvata, ovaj protukralj je ušao u Bosnu sa oko 40.000 ljudi kako bi preuzeo vlast.

Historiografska analiza ukazuje na to da se iza ovog “seljačkog kralja” zapravo krio slavonski plemić Ikač, sin Hektora od Orljave. Ikač je posjedovao imanja u Požeškoj županiji i vodio je porijeklo od roda prvog poznatog bosanskog bana Boriča, na osnovu čega je polagao određeno pravo na bosansku krunu. Ikač se u ranijim izvorima spominje uz braću Horvate, a njegovo ime se čak kratko pojavljuje i u Dabišinim poveljama iz 1393. godine. Sultan ga je imenovao za kralja kako bi stvorio marionetski režim u Bosni i razbio bilo kakav savez Dabiše i Žigmunda.

Suočen sa direktnom osmanskom invazijom i protukraljem Ikačem, Dabiša nije imao izbora. Početkom jula 1394. godine sastao se sa ugarskim kraljem Žigmundom u Đakovu. Tamo je zaključen historijski, tzv. “Đakovački ugovor”, kojim je Dabiša prihvatio izuzetno teške uslove:  Odrekao se vlasti nad Hrvatskom i Dalmacijom u korist Žigmunda, prihvatio je vazalni odnos prema Ugarskoj, pristao je da nakon njegove smrti bosansku krunu i prijestolje preuzme Žigmund Luksemburški (koji je bio oženjen Marijom, unukom Stjepana II Kotromanića).  Zauzvrat, Dabiši je ostavljeno da do kraja života vlada užom Bosnom, imenovan je ugarskim plemićem i šomođskim županom, a Žigmund se obavezao da će svojom vojskom pomoći u slamanju ustanka i protjerivanju osmanskih snaga.

Ubrzo nakon Đakovačkog ugovora, u julu 1394. godine, u oblasti Usore odigrala se presudna vojna operacija, Bitka kod Dobora. Pobunjeni ban Ivaniš Horvat, biskup Pavle i protukralj Ikač utvrdili su se u novoizgrađenoj utvrdi Dobor, smještenoj u šumovitom području u blizini rijeke Bosne. Udružene bosanske snage kralja Dabiše i ugarska vojska pod vodstvom Žigmunda, te velikaša poput Ivana Kanizsaija i Nikole Gorjanskog, opkolile su i stavile pod tešku opsadu utvrdu Dobor.

Grad je nakon žestokih borbi zauzet, zapaljen i spaljen do temelja. Ban Ivaniš Horvat je pokušao tajno pobjeći kroz okolne planine, ali je zarobljen i odveden u Pečuh, gdje je po naređenju kralja Žigmunda i bijesne kraljice Marije pogubljen na najsuroviji način, svučen, vučen konjima po gradskim ulicama, mučen užarenim kliještima, raščetvoren i obješen na gradskim kapijama. Ikač je uspio pobjeći, ali je u kasnijim sukobima 1396. godine poginuo.

Slomom kod Dobora i prihvatanjem Đakovačkog ugovora, Dabiša je uspio spasiti vlastitu glavu i zadržati krunu, ali su tekovine velikaškog kraljevstva Tvrtka I bile trajno narušene. Bosna je izgubila kontrolu nad dalmatinskim gradovima i bila je pravno uvučena u ugarsku interesnu sferu.

Međutim, historijski rasplet ponovo je iznenadio savremenike. Ugarska kraljica Marija, na čijem se nasljednom pravu zasnivala Žigmundova pretendencija na bosanski tron, tragično je nastradala u maju 1395. godine uslijed pada s konja tokom trudnoće. Kada je kralj Stjepan Dabiša preminuo osmog septembra 1395. godine u Kraljevoj Sutjesci, Žigmundovo pravo na bosansku krunu postalo je pravno i politički upitno. Osim toga, Žigmund je u tom trenutku bio zauzet pripremanjem velikog krstaškog pohoda protiv Osmanlija (koji će kulminirati katastrofalnim porazom kod Nikopolja 1396. godine), što je bosanskom plemstvu dalo manevarski prostor.

Okupljeni na stanku, bosanski velikaši na čelu sa Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem, Pavlom Radinovićem i Sandaljem Hranićem, odlučili su izigrati obećanja data u Đakovu. Umjesto da krunu predaju Žigmundu, na prijestolje su postavili Dabišinu udovicu, kraljicu Jelenu Grubu. Nastupio je trogodišnji period interregnuma (1395–1398), tokom kojeg je vladala Jelena Gruba, jedina žena na bosanskom vladarskom tronu. Jedino preživjelo dijete iz braka Dabiše i Jelene bila je kćerka Stana, čija se kćerka Vladava (ili Vladika) udala za velikaša Juraja Radivojevića, što potvrđuju i sačuvane darovnice kojima je Dabiša kćeri poklonio selo Veljaci u Hercegovini.

Stjepan Dabiša je u narodnoj tradiciji i starijoj historiografiji često bio skiciran kao slabi vladar koji je lakomisleno prodao Tvrtkovo naslijeđe. Međutim, naučne činjenice pokazuju sasvim drugačiju sliku. Dabiša je bio vladar na historijskoj prekretnici, suočen sa geopolitičkim cunamijem koji bi slomio i mnogo snažnije države.

Njegovo odustajanje od Dalmacije i prihvatanje Žigmundovog vazalstva nisu bili plod ličnog kukavičluka, već jedini način da se izbjegne potpuni kolaps Bosne pod naletom osmanskih trupa i domaćih ustanika. U trouglu između Bajazidovih sablji, Žigmundovih oklopnika i unutrašnjih izdaja, Dabiša je izabrao manje zlo. Sačuvao je krunu, sačuvao je teritorijalno jezgro Bosne i kupio dragocjeno vrijeme za državu koja će, uprkos svim olujama, trajati još punih sedam decenija.

(U nastanku teksta korišten materijal iz naučnog rada Emira O. Filipovića: “BOSNA I TURCI ZA VRIJEME KRALJA
STJEPANA DABIŠE – NEKE NOVE SPOZNAJE”)