Donald Trump dodatno urušava ionako krhku iransku ekonomiju. Iako teško pogođena sankcijama, ova zemlja nije samo proizvođač nafte – njeni industrijski potencijali su značajni. No, šanse da se ti potencijali uskoro iskoriste gotovo su nepostojeće

Krajem marta Iranci su slavili Novruz, festival koji obilježava proljetnu ravnodnevicu i početak nove godine. Vrhovni vođa zemlje, Ali Hamnei, obećao je da će nova godina biti u znaku ekonomskog rasta i investicija. Slično obećanje o snažnom rastu dao je i za 2024. godinu, kada je iranski BDP porastao za oko 3,3 posto, uglavnom zahvaljujući izvozu nafte. No, za zemlju poput Irana, to je daleko od impresivnog.

Hoće li se Hamneijeva obećanja ovog puta ispuniti? Teško.

Prošle godine Iran je izvozio više od 1,5 miliona barela nafte dnevno u zemlje poput Kine i Indije – po bagatelnim cijenama. Administracija Joea Bidena to je tolerirala jer je veća ponuda nafte na svjetskom tržištu prigušivala cijene energenata u vrijeme visoke inflacije. Washington nije strogo provodio sankcije protiv Irana. No, Trump, Bidenov nasljednik, vodi oštriji kurs prema Iranu. „Za Iran je postalo mnogo teže prodavati naftu“, kaže Mahdi Ghodsi iz Bečkog instituta za međunarodne ekonomske usporedbe (WIIW) za Die Presse.

Iranska ekonomija godinama boluje. Ekonomski pad zemlje sve više zabrinjava najviše zvaničnike tamošnje teokratije. Inflacija nije bila ispod 30 posto nijednog mjeseca od sredine 2020. Sredinom marta Kamal Seyed Ali, bivši zamjenik guvernera Centralne banke, upozorio je da čak ni uz daljnju prodaju nafte Kini „stopa inflacije ne može pasti ispod 40 posto, a u najgorem slučaju mogla bi doseći 60 posto“, prema izvještaju Nacionalnog vijeća otpora Irana.

Iranski rijal izgubio je znatnu vrijednost na neslužbenom tržištu od sredine marta, što je poskupjelo uvoz i dodatno raspirilo inflaciju. Nedavni oporavak valute ukazuje na „oprezni optimizam u pogledu pregovora sa SAD-om“, kaže Ghodsi.

Trump je tokom svog prvog mandata raskinuo nuklearni sporazum. Sada želi pregovarati o novom, prijeteći u isto vrijeme vojnim posljedicama ako Teheran ne ograniči svoj kontroverzni nuklearni program. Prvi krug pregovora već je održan, a daljnji su planirani.

Iranska ekonomija očajnički se nada dogovoru, što pokazuju recenti pomaci u kursu valute. Žele ne samo ublažavanje sankcija, već i prestanak stalne vojne prijetnje koja opterećuje ekonomiju. „Vojna prijetnja SAD-a i Izraela čini Iran neprivlačnim za investicije, čak i za njegove saveznike“, objašnjava Ghodsi. „Ko ulaže u iranske luke ili energetsku infrastrukturu, uvijek mora računati s mogućnošću da će biti uništena.“ To je jedan od razloga zašto Iran ima trgovinske odnose s Rusijom i Kinom, ali od njih privlači malo investicija.

Unutrašnje investicije također izostaju. Bruto investicije u osnovna sredstva padaju od 2012. godine, erodirajući kapitalnu osnovu zemlje i time temelje za proizvodnju. Iako bogat naftom, Iran uvozi benzin zbog nedostatka rafinerija. Kako bi pridobilo naklonost naroda, režim subvencionira benzin, druge svakodnevne proizvode i službeni kurs valute, što dodatno opterećuje državni budžet.

Tržište rada također je sumorno. Manje od 30 posto stanovništva službeno je zaposleno, a stopa zaposlenosti ispod je 43 posto. Prema službenim podacima, više od 30 posto stanovništva živi u siromaštvu. „Znamo da oko 60 posto ljudi u Iranu ne unosi dovoljno kalorija“, kaže Ghodsi, zaključujući: „Stopa siromaštva mora biti mnogo viša.“ Inflacija i slabi rijal pogoršavaju siromaštvo jer uvoz postaje sve skuplji.

Rast BDP-a posljednjih godina uglavnom je posljedica povećanog izvoza nafte, koja zajedno s plinom čini 16,4 posto BDP-a. Sankcije SAD-a, kada se provode, stoga su izuzetno bolne. Uz to, Iran za svoju naftu ne dobiva novac – jer je isključen iz međunarodnog platnog prometa – već robu poput hrane.

Iranska ekonomija nije samo nafta. Usluge čine više od 45 posto BDP-a, dok je udio prerađivačke industrije, uključujući naftu i plin, sličan. Poljoprivreda doprinosi manje od osam posto BDP-a. „Poljoprivreda je važan sektor u kojem su moguća značajna povećanja produktivnosti ako se sankcije ublaže i strani kapital počne priticali“, kaže Ghodsi, koji vidi potencijal i u industriji: „U prošlosti su veliki proizvođači automobila ulagali, ti klasteri još postoje.“

Turizam i poslovne usluge također imaju potencijal, prema Ghodsiju. No, dokle god Iran ne uspije osloboditi se sankcija i vojne prijetnje, ti potencijali ostaju neiskorišteni. Trenutno režim u Teheranu ne ide prema snažnom ekonomskom rastu i investicijama, već prema hiperinflaciji i postupnom kolapsu ekonomije. Vojni udar, upozorava Ghodsi, uništio bi iransku ekonomiju. (IZVOR: Die Presse)