Vođa ustanika krajem marta krenuo je na Višegrad. U svom korpusu je imao više od tri hiljade vojnika. Broj se usput povećavao jer su se neki pravoslavni Bošnjaci odazivali njegovom proglasu da se priključe srpskoj vojsci.

I Bosanski pašaluk se mrznuo u hladnoći. Zima je zaledila protok roba. Trgovina se gušila u zavijanim drumovima. Ni jedan karavan robe nije prošao pravcem iz srednje Bosne ka Kostajnici, a tek nekoliko ih je uspjelo probiti smetove dolinom središnje rijeke, od Sarajeva prema Brodu, i stići do unutrašnjosti kontinenta.

Misleći na rat, kapetan Osman-beg Gradaščević je zaključio: «Sad, kad je ojačao, Karađorđe će se još više razmahati i čim zima splasne, krenut će s vojskom ovamo». Procjena mu bješe tačna i zaista je vođa ustanika krajem marta krenuo na Višegrad. U svom korpusu je imao više od tri hiljade vojnika. Broj se usput povećavao jer su se neki pravoslavni Bošnjaci odazivali njegovom proglasu da se priključe srpskoj vojsci.

Dogovor bošnjačkih ajana na martovskom divanu u Travniku, mada održan u krnjem sastavu, imao je odjeka u pokrajini. Kako bi zaustavili svoje pravoslavne sunarodnjake da se priključe srpskim ustanicima i učestvuju u borbama protiv osmanske vlasti, ajani su proveli nekoliko strogih mjera. Prvo su im nametnuli veću ratnu kontribuciju a kad to nije bilo dovoljno, bî naređeno da međusobno jamče jedan za drugog kako neće učestvovati u ratu, pri čemu je vladika morao jamčiti za sve njih. Vrhunac opomene došao je kad su vlasti zaprijetile da će vladiku i kolovođe pobune iz reda sveštenstva zatvoriti u tvrđave i držati ih u njima «sve dok traje rat», a ako se začne nova pobuna, «sve će ih pobiti».

Od bogatih i istaknutih krajiških spahija i kapetana, prije svih od Beširevića i Pećkog, u Gradačac su dojurili glasnici s pitanjem Gradaščeviću je li on kail odmah izaći pred ustaničku vojsku. «He sabim», kazao je Osman-kapetan u odgovoru, «da više opreza treba imati prema zapadnoj granici jer su Francuzi s područja Dalmacije mnogo jači protivnici nego Srbi, svejedno što oni uza se imaju Ruse. Ako nas ne napadnu Francuzi, Srbe možemo uspješno dočekati u svako doba. Nisam ni sada za to da valiji idemo na noge i tražimo njegov nasihat, na njegovom Divanu, jer mi se gadi slušati mu ista i jalova mudrovanja. Ja se držim one sure iz hadisa koju i naš Ha sanaga Pećki često kazuje: «Tući dušmanina onim i onako kako on tebe tuče».

Nedugo zatim kapetanu Gradaščeviću stiže haber da je u Travniku preselio mutesarif Sunulah-paša. «Ostajemo sa sve manje sposobnih vojskovođa», pomislio je.

Bosanski vezir je tek u prvj polovini aprila odaslao bujruntiju da se popisuje sultanova vojska iz redova muslimanskih Bošnjaka. No mobilizacija je, kao i u ranijim periodima, tekla veoma neorganizovano i sporo. U svijesti ovih Bošnjaka vladala je misao da po krajina nije napadnuta i nikome se nije uzimala puška ili sablja dok je granica čitava. Tek kad je dušmanin nagazi, oni ustaju na borbu i tad ne čekaju ničiji poziv niti ičiju bujruntiju.

Vezira Halim Ibrahim-pašu je još boljela glava od lanjskog neuspjeha u borbama protiv ustanika. Najzad je odustao od javnog kritikovanja Bošnjaka kako su samo oni krivi za te poraze. U njegovoj svijesti se našlo mjesta za istinu o stalnim i dubokim tegobama koje su oni proživljavali. Oni su za Carstvo davali ne samo sebe, svoje živote, već svu opskrbu kao i novčanu pripomoć. Stoga je od Porte zatražio – i dobio – značajna sredstva za ratne troškove, koji su iznosili preko osamsto pedeset kesa, što iz bosanskog harača što iz carske blagajne. Porta, mada je bio u toku rat s Rusijom, pristala je na ovo kako bi već jednom slomila dugogodišnji srpski ustanak.

Uz ovu podršku Porta je prvog aprila dostavila u Travnik i bujruntiju kojom se Halim Ibrahim-paši produžava vezirstvo u Bo sni za tekuću godinu. Time je njegova obaveza da požuri s mobili zacijom spahija i janjičara postala ozbiljnija i veća.

Naredni proljetni mjeseci proticali su u obostranim pripre mama za nastavak ratovanja; Srbi i Rusi da napadnu, Bošnjaci da se brane, ili da Bošnjaci napadnu a Srbi da se brane, što je zavisilo od volje vojskovođa.

Kad se ljeto opružilo niz polja uz Drinu i kad se očekivalo da plane granica na njoj, dvadeset drugog jula je Halim Ibrahim-paša dobio sultanov ferman koji je svu tu sumornu zbilju pretvorio u ra dost. Javljao je da je sultanova vojska Rumelije, mada malobrojnija, stala nizati pobjede protiv Rusa na bugarskim ratištima. Potiskivala je đaursku ordiju od četrdeset hiljada vojnika. Osvojila je velika mjesta i tvrđave, među kojima Silistriju, Šumlu, Ruščuk, Sari bajr… Snage su joj prešle Dunav kod Vidina i nastavljaju prodor ka Vlaš koj. Ovo je bila prilika da se najzad upokori «srpska buntovna raja», budući da Rusija više nije kadra da joj pomaže.

U sljedećem fermanu, isto tako vedrom, pisalo je štošta o voj skovođama i gazijama koji su porazili Ruse u bitkama na bugar skom ratištu. Prvi među njima bili su Sadriazam-paša i Smail-beg Sirozlija, rumelijski hanedan. Za Bošnjake je bilo zanimljivo što je među gazijama spomenut mladi Osman-beg Gradaščević, odmet nuti sin Osman-kapetana Gradaščevića. Tu su novost u Gradačac donijeli brzi tatari koji su upravo uručivali pozive kapetanima da se do trećeg avgusta s vojskom priključe veziru i krenu na ustanike preko Drine.

Vezir je čekanje produžio za cijeli mjesec, pa ni nakon toga nije dobio svu vojsku. Otkazali su mu svi, osim Sarajlija. A i njihov janjičaraga sa serdengečdijama i drugim agama pojavio se tek trina estog oktobra. Sedmicu dana kasnije ova krnja vojska je prešla Drinu, no više nije imala s kime ratovati. Ruski odredi u Beogradskom pašaluku su otkazali pomoć ustanicima i otišli iz pašaluka budući da im je glavnina u Bugarskoj bila slomljena i ostalo im je da pomognu svojim drugovima u borbama oko Vidina, a ustanici su se povukli u unutrašnjost svojih nahija, dok su neke čete krenule sa Rusima na Vidin da tamo pomognu svojim prijateljima. Bilo je kratkih, malih čarki, ali one nisu ličile na rat. Nije se ratovalo ni samim Bošnjacima jer im se nije tuklo na tuđoj zemlji pa su masovno bježali iz tabora i vraćali se kući. Za njima se, neobavljena posla, vratio i sam vezir, koji je u Travnik stigao dvadeset petog decembra, kad su počele ra dosti nastalog Kurban-bajrama.

Veziru Halim Ibrahim-paši se nakon jalovog pohoda ponovo javila mrzovolja. Propustio je priliku da stekne novu slavu. O pro mašaju svoje vojske, koju je poveo iz Bosne, žalio se austrijskom konzulu Aleksandru Jakovu Pauliću (44-godišnjem potpukovniku koji je zamijenio bolesnog Mitesera krajem aprila) kada mu je ovaj došao čestitati Bajram. «Vjerujte, gospodine konzule», govorio je tonom uvrijeđenog ponosa, «da sam mogao poraziti Srbe. Ali ni sam ja tome kriv. Krivi su Bošnjaci. Sad sam potpuno uvjeren da s njima nikada neću pobijediti te drske ustanike. A zašto neću? Neću 305 jer ne mogu. Ne mogu zato što Bošnjaci, mada jesu dobri ratnici, nisu neprijatelji Srbima. Neki su čak u starim rodbinskim odnosi ma s njima. Ako padišah kani poraziti pobunjenike, onda nek šalje vojnike iz Rumelije i Albanije, a nikako iz Bosne».

Čuvši ovu «jadikovku», Osman-kapetan Gradaščević se za dovoljno zapitao: «Zar su mu trebale godine da shvati našu narav i našu dušu?» A još draže mu je bilo kad je rečeno da je u domaćoj vojsci bilo Bošnjaka svih vjera. Osim muslimana nalazilo se šest sto tina katolika, i skoro isto toliko pravoslavaca te, što mu se posebno dopalo, ti nemuslimani bjehu dobrovoljci. «Još smo bir», razmišljao je dalje, «tako i treba, jedan smo narod, biser koji sja samo kad je čitav».

Raspoloženje je kapetanu pomutio kraj godine. Kad se vezir na svom povratku u Travnik odmakao od Drine, zaostale čete srpskih ustanika brzo i iznenada su se prebacile preko rijeke i upale na prostor između Janje i Bijeljine, pri čemu su opljačkale mnogo stoke, više od hiljadu grla, a u zarobljeništvo povele dvije stotine bošnjačkih civila, žena, djevojaka i djece. Čete su s plijenom uspjele pobjeći prije nego što je stigla janjičarska pogranična vojska.