Početak šezdesetih godina (1963) bit će u znaku ustavne reforme kojom će se Jugoslavija sasvim distancirati od ranijeg sovjetskog pristupa kako socijalizmu tako i unutarnjem uređenju.

Za razvoj bošnjačke književnosti važna je i 1961. godina u kojoj Vrhovno islamsko starješinstvo raspisuje konkurs za pisanje mevluda. Prvo mjesto osvaja Rešad Kadić, a drugo Vehbija Hodžić. Za razliku od Kadićevog mevluda, koji će više puta biti preštampan i često učen, Hodžićev će književno-religijski spjev ostati sasvim po strani; objavljen je prvi put 1975. godine, a drugi put 2022. godine u Novom Pazaru. Kadićev je Mevlud znatno poetičniji, s jedne strane, a s druge, autor se držao rasporeda od dvije temeljne cjeline – Poslanikovo rođenje i Noć Israa i Miradža, dok će se kod Hodžića pojaviti i scene iz drugih razdoblja historije islama. Rešad Kadić će u ovom razdoblju pod pseudonimom Al Radek objaviti niz krimi-romana i avanturističkih roto-romana: Druga smrt dr. Langa (1960), Čovjek iz žute kuće (1960), Zlatni buda (1961), Klub četvorice (1961), Kralj hašiša (1962), sve u izdanju “Dnevnika” iz Novog Sada, a u okviru čuvene biblioteke Romani X–100. Nakon objavljivanja Mevluda, njegova će pažnja biti sasvim usmjerena samo na religijske i nacionalne teme: Gazi Husrevbeg (1966), Pobožne pjesme bosansko-hercegovačkih muslimana (1969, 1980), Bašeskijin posljednji zapis (1975), Ilhamijin put u smrt (1976), Život i smrt hazreti Fatime (1976) i Hadži Lojo (1982).

Početak šezdesetih godina (1963) bit će u znaku ustavne reforme kojom će se Jugoslavija sasvim distancirati od ranijeg sovjetskog pristupa kako socijalizmu tako i unutarnjem uređenju. Sada će u potpunosti biti primijenjen princip samoupravljanja unutar svih slojeva sistema, kao i određenog stepena samostalnosti svake od republika članica Federacije, koja pritom mijenja i ime iz Federativna Narodna Republika Jugoslavija u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Time će se otvoriti brojne mogućnosti, kako za ekonomski tako i za kulturni rast i progres Bosne i Hercegovine.

Sredinom šezdesetih godina javit će se svojim radovima iz oblasti bošnjačke usmene epike Ðenana Buturović (1934–2012) i Hatidža Krnjević (1936), prva će ostati na tom naučnom kursu, dok će Krnjević s bošnjačke epike preći na bosanskohercegovačku baladu, pa na odnos usmene i pisane književnosti, u čemu će dati izuzetan naučni doprinos, s ogradom da je najveći dio svog naučnog rada ipak posvetila srpskoj književnoj tradiciji. Za razliku od nje, Buturović će se ustrajno baviti gotovo isključivo bošnjačkom usmenom tradicijom, ponajviše epikom s jednom ekskurzijom u temu sarajevske balade o Morićima, pri čemu će, osim književnonaučnog, vrijedan doprinos dati u sakupljačkom, priređivačkom i antologičarskom poslu i time zavrijediti epitet “prve dame bošnjačke usmene epike”. Cijeli radni vijek provela je u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, u kojem je prošla kroz sva naučna zvanja i obnašala sve važnije funkcije te bila prvom ženom direktorom Muzeja (1996–2003). Treća u ovoj generaciji bošnjačkih književnih djelatnica u smjeru naučnog bavljenja jeste Hanifa Kapidžić-Osmanagić (1935–2019), romanist po vokaciji, s užim usmjerenjem u paralelu srpskog i francuskog nadrealizma. Izuzetan doprinos dala je na polju teorije književnosti i kao glavna i odgovorna urednica sarajevskog obnovljenog časopisa Novi Izraz. Važne rezultate kako za ukupnu bošnjačku kulturu tako i za samo popravljanje intelektualnog ambijenta ranih šezdesetih godina u Bosni i Hercegovini donosi Alija Bejtić svojom Bibliografijom štampanih radova o Sarajevu do kraja 1954. godine, koju objavljuje Muzej grada Sarajeva 1964. godine, što će i do danas ostati najcjelovitiji popis radova ove vrste kulturološkog bavljenja.

Čak i na samom izdavačkom polju dolazi do relaksacije. Sarajevske izdavačke kuće “Svjetlost” i “Veselin Masleša” pokreću Biblioteku “Kulturno nasljeđe” u dva smjera – književnost i historija. Ove će biblioteke do danas ostati nenadmašni izdavački poduhvati na polju afirmacije bosanskohercegovačkih kulturnih i identitarnih specifičnosti. Time će se zapravo ostvariti otpor i dalje snažnom pritisku Beograda i Zagreba da bosanskohercegovački prostor tretiraju kao vlastitu ideološku i kulturnu ispostavu. U dionici književnosti koju je objavljivala “Svjetlost” pojavit će se novo izdanje Hörmannovog zbornika usmene epike, Narodno blago i Istočno blago Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, antologija alhamijado književnosti Abdurahmana Nametka, prijevod Bulbulistana Fevzije Mostarca, prijevod pjesama Fadil-paše Šerifovića i Mehmeda Mejlije Guranije, sabrana ili izabrana djela Edhema Mulabdića, Osman – Aziza, Abdurezaka Hifzi Bjelevca, Safvet-bega Bašagića, Muse Ćazima Ćatića, Hamze Hume, Hasana Kikića, Maka Dizdara, te brojnih autora koji pripadaju bosanskohercegovačkim književnostima, čime je kanonizirana slika zajedničke književne tradicije. U zasebnu grupu možemo izdvojiti četiri izvanredna postignuća saradnje ove edicije i Instituta za književnost, što se ogleda u književnohistorijskim monografijama s bibliografijom bosanskohercegovačkih časopisa austrougarskog razdoblja: Muhsin Rizvić Behar, Dejan Ðuričković Bosanska vila, Boris Ćorić Nada i Ljubica Tomić-Kovač Zora. S druge strane, u dijelu projekta koji je vodila izdavačka kuća “Veselin Masleša”, izašli su prijevodi Putopisa Evlije Čelebija, Ljetopisa Mula Mustafe Bašeskije, knjige o stećcima Marian Wenzel i Šefika Bešlagića, knjiga o mostovima Džemala Čelića i Mehmeda Mujezinovića, trotomna studija-antologija Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine Mehmeda Mujezinovića, četverotomna izabrana djela Hamdije Kreševljakovića, knjiga o džamijama s drvenom munarom Madžide Bećirbegović i brojne druge izvanredne studije.