Hrabrost i odlučnost Ševale Zildžić-Iblizović rušile su stoljećima ukorijenjene stereotipe, dok je porodica Zildžić vodila pravu bitku za njeno pravo na školovanje. Kako je ova izvanredna žena pobijedila prepreke, odolijevala pritiscima društva i postala simbol osnaživanja žena? Saznajte priču o Sarajki koja je otvorila put emancipacije budućim generacijama i ostavila svoj trag u historiji.
Ševala Zildžić-Iblizović (1903–1978) bila je prva Bošnjakinja doktorica medicine u Bosni i Hercegovini. Potječe iz ugledej porodice Zildžić, poznate po zanatu obrade mesinga. U vrijeme kada školovanje djevojčica nije bilo uobičajeno, njeni su roditelji insistirali na Ševalinom obrazovanju.
Godine 1919., pokušala je upisati Mušku gimnaziju u Sarajevu, ali je njen zahtjev odbijen od školske uprave. Uz podršku roditelja, obratila se reisul-ulemi Džemaludinu Čauševiću, koji joj je odobrio školovanje, što je omogućilo njen upis u gimnaziju.
Nakon uspješnog završetka gimnazije, Ševala je upisala studij medicine u Zagrebu. Tokom studija bila je izvanredna studentica i držala je demonstracijske vježbe. Iako joj je ponuđeno mjesto asistentice, odlučila je vratiti se u rodno Sarajevo nakon diplomiranja 1931. godine, kako bi služila svojoj zajednici.
Karijeru je započela u Gradskoj bolnici, a radila je i na Infektivnom odjeljenju državne bolnice te u Higijenskom zavodu. Kasnije je postala specijalista ginekologije i pedijatrije, te je radila u školskoj poliklinici dr. Mare Kurtović do penzioniranja 1962. godine. Ševala Zildžić-Iblizović svojim je radom i posvećenošću značajno doprinijela osnaživanju žena i unapređenju zdravstvene zaštite za žene i djecu u Bosni i Hercegovini.
Kako piše profesorica Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu Zehra Alispahić, Ševala je uzore tražila u rijetkim doktoricama poput Čehinja Anne Bayer koje su liječile i bile na usluzi ženama Bosne i Hercegovine u austrougarskom periodu. Jedina mogućnost za stjecanje diplome koja bi joj omogućila studiranje na medicinskom fakultetu bila je upis u Veliku gimnaziju u Sarajevu. Činjenica da je ta škola od 1919. godine počela primati ženske učenike i prestala biti isključivo muška gimnazija, Ševali je išla u prilog. Iako nije bilo nikakvih zakonskih prepreka za upis i pohađanje gimnazije, patrijarhalni kodeksi, usvojena praksa po kojoj je djevojčicama bilo mjesto u kući a ne u školi, šikaniranje i marginaliziranje porodice Zildžić bili su realna opasnost koja je Ševalu mogla ostaviti u kući.
Ali, na svu sreću, nije bilo tako. Roditelji su se uspjeli izboriti sa svim poteškoćama koje su stajale na putu obrazovanja njihove kćerke i Ševala je krenula u gimnaziju. Prema pisanjima nekih savremenika, njenu porodicu i nju samu maltretirali su ljudi iz komšiluka tako što im u dućanima nisu željeli prodati robu ili bi lokalni mangupi bacali kamenje na Ševalu dok bi išla u školu pa ju je babo redovno morao fijakerom dovoziti i odvoziti do škole.
Uprkos svemu, Ševala Zildžić maturirala je 1925. godine i među 358 učenika koji su ovu školu završili u periodu 1919–1929. bila jedna od dvije svršenice, muslimanke. Uz njezino, prema podacima gimnazijskog školskog godišnjaka, navodi se i ime Razije Biserović. Nakon završene gimnazije slijedi udaja za školskog kolegu Muhameda Iblizovića s kojim zajedno odlazi na studij medicine u Zagreb. Iz velike ljubavi i poštovanja suprug je odlučio zajedno s njom studirati medicinu iako je bio opredijeljen za drugi studij.
Ševala Zildžić-Iblizović bila je briljantna studentica te je tokom studija držala demonstracijske vježbe. Primamljivu poziciju asistentice odlučno je odbila i s diplomom doktora medicine 1931. godine vratila se u svoj rodni grad da bude na usluzi i liječi svoje sugrađanke i djecu.
Ovakvim odnosom i rezultatima na putu stjecanja znanja porušila je sve stoljećima uvriježene stereotipe na ovim prostorima da žena ne treba i ne može biti visoko obrazovana i da ne može obavljati javne i odgovorne funkcije. Ona i njezini roditelji bili su veliko ohrabrenje i podrška svima drugima koji su željeli a nisu smjeli svoju žensku djecu adekvatno obrazovati. Jer, nipošto ne smijemo zaboraviti poraznu i sramnu statistiku bh. populacije iz 1910. godine koja istovremeno ilustrira da su žene općenito kategorija stanovništva s najvećom nepismenošću. Imajući u vidu ovakav kontekst, onda je čin porodice Zildžić da svoju kćerku pošalje u školu bio krajnje revolucionaran i važan trenutak na putu ostvarenja temeljnih ljudskih i vjerskih prava koja su u jednom dugom periodu posve neprirodno bila uskraćena ženi ovih prostora.
Nakon što je završila gimnaziju i medicinski fakultet u Zagrebu a potom se vratila u Bosnu, Ševala je bila ohrabrenje znatnom broju sarajevskih porodica koje su s manje straha i brige počele slati svoje kćerke u osnovne i srednje škole.
Historija pamti hrabre i proaktivne pojedince, muškarce i žene čija je dalekovidost trasirala put potonjim generacijama. Ševala Zildžić i njena porodica dio su te historije. I kako to nerijetko biva, osobito u kontekstu pitanja pozicioniranja mjesta i uloge žene, na stranicama važnih historijskih čitanki, enciklopedija i sl. ne pronalazimo gotovo nikakve relevantne podatke o takvim ličnostima na koje bismo trebali biti ponosni. Imati ženu, doktora medicine u prvoj polovini 20. stoljeća, kada ih je i u Evropi bilo malo, za Bosnu je bila prava dragocjenost.
U Sarajevu je nakon agresije jedna ulica dobila njezino ime, a u povodu stote godine od njezinog rođenja BH Pošte izdale su markicu s njenim likom. Doktorica Ševala, kako su je zvale sarajevske hanume, cijeli svoj životni vijek provela je u Sarajevu i karijeru je završila kao specijalistkinja ginekologinja i pedijatrica u školskom dispanzeru u Sarajevu 1962. godine. Umrla je u Sarajevu 1978. godine. Dženaza joj je klanjana u Gazi Husrev-begovoj džamiji, a pokopana je na groblju Bare. Bila je to jedna od dženaza koju Sarajevo pamti. A dženaze same govore o svojim rahmetlijama.
