Iako se nekad u Sarajevu češće čuo „samun“, danas prevladava riječ „somun“, što odražava jezičke modern promjene. U Halilovićevom rječniku stoji samo „somun“, dok Alija Lakišić u „Bosanskom kuharu“ bilježi i „samun“, ističući njegovu spužvastu teksturu. Samun nije lepinja, iako tako može izgledati – njegova posebnost leži u brzini pripreme i tradiciji.
Svaka posjeta Sarajevu tokom ramazana poseban je doživljaj, a jedan od najprepoznatljivijih simbola tog mjeseca posta je tradicionalni sarajevski samun. Ovo ukusno pecivo, neizostavan dio iftarskih sofri, spaja jednostavnost i genijalnost. Napravljen od brašna, vode, kvasca i soli, samun se mijesi, oblikuje i peče samo 45 sekundi do minute. Kvalitet mu ovisi o vatri, a vrući samuni šire neodoljiv miris sarajevskim mahalama.
Historija samuna seže u srednji vijek, kada su ga u Bosnu donijele Osmanlije. Prema predaji, prvi ga je napravio intendant Gazi Husrev-bega, zadužen za opskrbu vojske, po čijem prezimenu pecivo i nosi ime. Njegov zadatak bio je osmisliti jednostavno, ukusno pecivo koje se brzo hladi. Druga priča vodi porijeklo do Timurlenkovih kuhara u 14. stoljeću, koji su, suočeni s gladi u planinama, ispekli tanke hljebove od tijesta. Naziv potječe od grčke riječi „psomion“ – okrugli hljeb.
Iako se nekad u Sarajevu češće čuo „samun“, danas prevladava riječ „somun“, što odražava jezičke modern promjene. U Halilovićevom rječniku stoji samo „somun“, dok Alija Lakišić u „Bosanskom kuharu“ bilježi i „samun“, ističući njegovu spužvastu teksturu. Samun nije lepinja, iako tako može izgledati – njegova posebnost leži u brzini pripreme i tradiciji.
Tokom ramazana sarajevske pekare vrve od ljudi koji čekaju vruće samune posipane ćurekotnim sjemenkama. Ovaj jednostavan hljeb nije samo hrana – on je dio identiteta, historije i zajedništva. Bilo da potječe od osmanskih vojnih kuhara ili Husrev-begovog intendanta, samun ostaje vječni simbol sarajevskog ramazana, spajajući prošlost s današnjim iftarskim stolovima.
