Molitva učvršćuje naše postojanje u božanskom, pretvarajući vrijeme i prostor u smislovno bogoslužje koje povezuje nebo i zemlju.
Post je naš skriveni čin bogoslužja, dok je molitva naš vidljivi čin. Pokornost božanskoj volji, koja ostaje skrivena u postu, očituje se u molitvi, gdje se i naše vanjsko i unutarnje ja predaju božanskoj volji. Nijedan čin bogoslužja ne čini pokornost tako vidljivom kao molitva, i niko ne gradi društvo i gradove tako učinkovito kao molitva. Molitva je islamska intervencija u vrijeme i prostor.
Osim ako osoba izričito ne kaže da posti, niko to ne može znati; nema potrebe poduzimati bilo kakve radnje da bi se to sakrilo. Čak i ako je poznato da traje ramazan, dobrovoljni postovi ostaju nepoznati dok se ne izjave. S druge strane, ako promatrač ne može prepoznati da osoba obavlja molitvu, molitva se ne smatra valjanom. Pravilo poznato kao “tadil-i erkan”, koje zahtijeva izvođenje molitve s određenim redom i disciplinom, takođe zahtijeva svjedočenje onih koji to promatraju. Ako neko ko vas vidi misli da ne molite, to znači da se bavite aktivnostima koje nisu molitva do te mjere da je vaša molitva poremećena.
Čin bogoslužja koji ostaje nepoznat drugima bliži je iskrenosti. Usredotočiti se i okrenuti Bogu u molitvi zahtijeva veliku borbu. Zbog tog razloga, post služi kao molitva, učeći nas iskrenosti potrebnoj za obavljanje istinske molitve. Nijedan čin bogoslužja ne zahtijeva toliko borbe protiv sebe samog kao molitva. Svaka faza molitve je borba – uzimanje abdesta, stajanje u molitvi, sabiranje namjere i zatim strukturiranje života oko same molitve.
Pet dnevnih molitvi dijele vrijeme na segmente, organizirajući život muslimana prema svrsi i pretvarajući vrijeme u dobro uređen životni vijek. “Živjeti životni vijek” odnosi se na vrijeme provedeno u bogoslužju. Poznati islamski koncept “ibnü’l-vakt” (“sin trenutka”) opisuje kako život bogoslužja, prvo očitovan kroz molitvu, isprepliće se s vremenom i našim stanjima bića. Molitva prvo pretvara domove u mjesta bogoslužja; kasnije se mjesta bogoslužja grade posebno za nju. Gradovi nastaju oko tih mjesta bogoslužja, što dovodi do stvaranja islamskih gradova.
Mekka je osnovana oko svetišta, dok je Medina, prvi grad koji je izgradio Poslanik Muhamed a.s. dobio oblik oko njegove džamije. Molitva materijalizira našu percepciju ljepote izgradnjom mjesta bogoslužja koja povezuju nebo i zemlju. Arhitektura džamija mora biti usklađena s načelima molitve: muslimani obožavaju nevidljivo. Dok obožavamo, udaljavamo se od tjelesnosti i materijalnosti, pretvarajući se u duhovna bića.
Uzimanje abdesta i pročišćenje su preduslovi za molitvu. Voda postaje središnji element života jer služi pročišćenju za bogoslužje. Hamami i fontane osnovani su u tu svrhu, postavši definirajuće institucije islamskih gradova. Izreka “Čistoća je dio vjere” odražava ovu ideju – naša osobna i zajednička čistoća proizlazi iz molitve. Kada je Poslanik Job (Ejub, Ayyub) molio Boga, rekavši: “Šejtan me muči”, božanski odgovor, “Udarite nogom o tlo i naći ćete hladnu vodu”, oblikovao je naučni pogled na odnos između pročišćenja, vode i duhovne blizine.
Jedan od uslova molitve je “istikbal-i qibla” – okretanje prema kibli (Ćaba, Kaaba). Ipak, muslimani znaju da Bog nije ograničen na mjesto. “Kamo god se okrenete, tamo je Lice Božje.” Pa ipak, okretanje prema određenom mjestu za bogoslužje poziva na duboko razmišljanje. Orijentiranje prema lokaciji zahtijeva geografsku svijest. Muslimani diljem svijeta mentalno se ujedinjuju na jednom mjestu, obožavajući u jednom redu – uvijek u prvom redu – pred Bogom. Molitva je učila čovječanstvo konceptu središnje tačke na zemlji. Kroz molitvu ljudi prvi put upoznaju svijet.
Ezani pozivaju ljude na molitvu. Ezan se recitira ljudskim glasom. To je jedan od dva temeljna elementa koji oblikuju odnos muslimana i muzike – drugi je Kur'an. Recitacija Kur'ana, ezan i naknadna sala (poziv koji najavljuje smrt ili posebne prigode) uspostavljaju muzičku tradiciju muslimana. Grad u kojem se čuje ezan je muslimanski grad. Stih turskog pjesnika Mehmeta Akifa Ersoya, “Ovi ezani, čija svjedočenja su temelj vjere,” odražava ovu stvarnost.
Poslanik Muhamed a.s. je jednom rekao Bilalu Al Habašiju, jednom od svojih najbližih drugova i poznatom kao prvi islamski mujezin: “Utješi nas ezanom.” Ezani i sala najave označavaju trenutke kada islamski gradovi nadilaze brzi tempo života, postajući uzvišeni u značenju. Istovremeno, služe kao izvor otpornosti za muslimane u suočavanju s poteškoćama. Ako grad ima zvuk ezana i sale, onda još uvijek postoji nada o kojoj se može govoriti.
Ekrem Demirli je profesor na Odjelu za sufizam Teološkog fakulteta Univerziteta u Istanbulu; ovaj je komentar napisao za Daily Sabah
