U doba kada su reformatorske političke ideje iz Istanbula teško nalazile put do bosanskih sela, Bosna i Hercegovina po prvi put ulazi u svijet parlamentarizma. Ko su bili prvi bosanskohercegovački zastupnici u osmanskom parlamentu, kako su izabrani, šta su tamo radili, i zašto se njihovo djelovanje i danas smatra pretečom političkog pluralizma u regionu? Pratimo njihove tragove od sarajevskih dućana do istanbulskih salona, uz historijske uvide i priče koje otkrivaju početke političkog života među južnoslavenskim narodima

Piše: Ahmed Imamović

Kada su 29. oktobra 1876. godine objavljeni izborni propisi za novi osmanski parlament, pokrenut je proces koji će Bosnu i Hercegovinu simbolički uvesti u svijet parlamentarne politike. Iako se radilo o kratkotrajnoj i nefunkcionalnoj ustavnoj epizodi Osmanskog carstva, sama činjenica da su prvi put birani zastupnici iz ovog prostora imala je simboličku i historijsku važnost.

Nakon što su objavljeni izborni propisi 29. oktobra 1876. godine, vlasti u Bosni i Hercegovini započele su pripreme za izbore zastupnika za prvi osmanski parlament u Istanbulu. Ovaj proces bio je značajan jer je predstavljao prvi korak ka političkom predstavljanju stanovništva Bosne i Hercegovine unutar Osmanskog carstva. Ipak, izborne procedure, kao i opća politička atmosfera, bile su izrazito kompleksne, a prepreke poput nerazumijevanja političkih promjena, ratnih sukoba i strogih uvjeta za kandidate dodatno su otežale ovaj proces.

Izborni proces Osmanskog carstva za parlament bio je zamišljen kao korak prema demokratskom predstavljanju, no u stvarnosti je bio ograničen konfesionalnim ključem i administrativnom kontrolom. Prema izbornim pravilima, omjer je bio jedan zastupnik na 50.000 stanovnika, ali je u Bosni i Hercegovini ovaj princip prilagođen tako da se osigura ravnoteža između muslimana i nemuslimana. U Bosni su birana tri muslimana i tri nemuslimana (dva kršćanina i jedan jevrej iz sarajevske sefardske zajednice), dok su u Hercegovini birana dva muslimana i dva kršćanina.

Međutim, ova podjela nije uvijek odražavala stvarne demografske omjere niti je u potpunosti zadovoljavala interese lokalnih zajednica. Posebno su pravoslavci i katolici unutar kršćanske zajednice izražavali nezadovoljstvo, smatrajući da su njihovi interesi nedovoljno zastupljeni. Ovaj problem bio je dodatno pogoršan političkom nesigurnošću u regiji, koja je uključivala hercegovački ustanak iz 1875. godine i ratne sukobe sa Srbijom i Crnom Gorom.

Izbori su se održavali u kontekstu slabog interesa lokalnog stanovništva za političke promjene koje su dolazile iz Istanbula. Osim toga, ideja političkog predstavljanja bila je relativno nova i strana velikom dijelu stanovništva, posebno ruralnog. To je otežalo mobilizaciju birača i smanjilo utjecaj izbornog procesa na širu javnost.

Izbori za osmanski parlament u Bosni i Hercegovini provedeni su indirektnim sistemom u jednom krugu. Na lokalnom nivou, administrativna vijeća birala su predstavnike koji su zatim nominirali kandidate za parlament. Ovaj proces, iako tehnički legalan, bio je pod jakim utjecajem lokalnih vlasti i visokih dužnosnika Osmanskog carstva. U Bosni je Mehmed Nazif-paša imao ključnu ulogu u određivanju kandidata, a mnoge odluke donosile su se na osnovu političke podobnosti, a ne stvarnih zasluga ili želja birača.

Jedan od glavnih problema u provedbi izbora bio je nedostatak kvalificiranih kandidata. Prema tadašnjim pravilima, kandidati su morali ispunjavati stroge uvjete, uključujući poznavanje osmanskog turskog jezika, što je uveliko ograničilo broj ljudi koji su mogli biti birani. Na kraju, samo 35 osoba iz cijele Bosne i Hercegovine ispunjavalo je te uvjete, čime je stvarni izborni proces bio sveden na minimum.

U osmanskom parlamentu zastupnici iz Bosne i Hercegovine imali su priliku sudjelovati u zakonodavnim aktivnostima, ali je njihov politički utjecaj bio ograničen zbog niza faktora. Većina zastupnika nije često uzimala riječ u parlamentu, osim kada su se raspravljala pitanja od direktnog značaja za Bosnu i Hercegovinu. Jedan od takvih slučajeva bila je rasprava o predaji Nikšića Rusima 1877. godine, gdje su zastupnici jasno izrazili svoje neslaganje.

Zanimljivo je da su zastupnici iz Bosne i Hercegovine često provodili večeri zajedno, razmjenjujući vijesti iz svojih provincija i uživajući u tradicionalnim bosanskim pjesmama. Jedan od istaknutih događaja bio je okupljanje koje je organizovao Fehim Đumišić, gdje su učestvovali i poznati pjesnici, poput Arif-bega Rizvanbegovića. Ove neformalne aktivnosti svjedoče o važnosti kulture i identiteta u radu zastupnika, čak i u dalekom Istanbulu.

Ko su bili istaknuti zastupnici?

Jedan od najpoznatijih zastupnika bio je Ibrahim-beg Bašagić, član ugledne hercegovačke begovske porodice. Njegovo obrazovanje i političko iskustvo učinili su ga važnim akterom u parlamentu. Bio je poznat po svojoj umjerenosti i lojalnosti osmanskoj administraciji, ali i po snažnom zagovaranju prava muslimanske zajednice. Bašagić je često bio uključen u rasprave koje su se ticale ekonomske i administrativne reforme u Bosni i Hercegovini. Govorio je arapski, perzijski i turski, te je važio za umjerenog i obrazovanog muslimana. Kasnije je obavljao važne funkcije pod Austro-Ugarskom i obrazovao sina, književnika Safvet-bega.

Predstavnik Jevrejske zajednice, Javer Salamon Baruh, bio je važan faktor u promoviranju interesa sefardske zajednice u Bosni i Hercegovini. Kao turkofil i bivši državni službenik, Baruh je bio izuzetno cijenjen zbog svojih administrativnih sposobnosti i lojalnosti osmanskoj vlasti. Njegova uloga u parlamentu bila je značajna, posebno u kontekstu promoviranja jednakih prava za Jevreje unutar Osmanskog carstva. U parlamentu je govorio o ekonomskim temama, a kasnije je odbio službu pod Austro-Ugarskom, povukavši se u privatnost.

Fehim Đumišić, također jedan od bošnjačkih zastupnika, bio je poznat kao kulturni entuzijast i zagovornik jačanja obrazovnih institucija u Bosni i Hercegovini. Njegova posvećenost očuvanju tradicije odražavala se i kroz organizaciju kulturnih večeri u Istanbulu, gdje su bošnjački običaji bili predstavljeni na jedinstven način. Pjevale su se bosanske sevdalinke, a večerima je prisustvovao i pjesnik Arif-beg Rizvanbegović Hikmet.

Arif-beg Rizvanbegović, poznati pjesnik i političar, bio je ključna figura među bosanskim zastupnicima. Njegova uloga u parlamentu bila je usmjerena na očuvanje kulturnog identiteta i borbu za ravnopravnost svih zajednica u Bosni i Hercegovini. Safvet-beg Bašagić prepričava događaj iz tog vremena koji mu je prepričao otac.  Na večeri koju je organizirao Fehim ef. Đumišić za bosanskohercegovačke parlamentarce, nastupila je pjevačica iz Sarajeva. Tokom večeri, izvela je sevdalinku sa stihovima: „Kun’ ga, majko, i ja ću ga kleti, / Ali stani ja ću započeti:/ Tamnica mu moja njedra bila…“ Na te stihove, prisutni pjesnik Hikmet reagirao je snažno, ustavši i uzviknuvši: „Moj je narod najveći pjesnik!“ Potom je prisutnima objašnjavao ljepotu pjesme kroz prizmu arapske poetike, ističući dubinu i izražajnost narodne poezije.

Petrović Petro, poznat i kao Petraki Efendi, bio je ugledni pravoslavni trgovac cincarskog porijekla iz Sarajeva, porijeklom iz albanskog grada Korçe. Naslijedio je očevo bogatstvo i bio blizak osmanskim vlastima. Bio je član Reformne komisije i poslanik u prvom osmanskom parlamentu, ali je drugi mandat prepustio Peri Sahačiji. Godine 1878. učestvovao je u formiranju Narodnog odbora u Sarajevu. Nakon austrougarske okupacije postaje dogradonačelnik Sarajeva i suosnivač prve lokalne banke. Njegov sin Aristotel bio je prvi gradonačelnik Sarajeva u Kraljevini SHS. Umro je 1906. godine.

Jozo Marošić (ili Marušić) bio je katolički zastupnik iz Travnika u oba saziva osmanskog parlamenta 1877–1878. godine. Potjecao je iz jedne od najbogatijih hrvatskih porodica u Bosni, poznate po trgovačkom i poreskom poslovanju. Bio je trgovac krznom i smatran najimućnijim među katolicima, lojalan vlastima i politički pragmatičan. Njegovo ime se u osmanskim dokumentima iskrivljeno bilježi kao “Marovšik Bojou-aga”. Izabran je prvenstveno zbog bogatstva i odanosti, a ne političke aktivnosti. U parlamentu nije ostavio značajniji trag, ali je simbolizirao prisutnost bosanskih katolika u tadašnjoj vlasti.

Prvo parlamentarno predstavljanje Bosne i Hercegovine u Osmanskom carstvu predstavlja važan korak u političkoj historiji regije. Uprkos složenim političkim okolnostima, ovaj period pruža uvid u dinamiku između različitih zajednica u Bosni i Hercegovini, kao i njihov odnos prema osmanskoj vlasti. Prvi osmanski parlament trajao je kratko – raspustio ga je sultan Abdulhamid II 1878. godine. Ipak, ovaj eksperiment označio je početak političkog identiteta u Bosni i Hercegovini, ali i puno više od toga.

Naime, predstavljajući muslimane, kršćane i jevreje, zastupnici su simbolizirali početak političkog pluralizma na južnoslavenskim prostorima. Kako navodi historičar Hasan Korkut u svojoj studiji o učešću Bosne i Hercegovine u osmanskom parlamentu (2018), ovaj period je predstavljao „početak institucionalizacije političkog pluralizma na periferiji Carstva“. Iako su praktične implementacije bile ograničene administrativnim kontrolama i političkim uvjetima, njihov rad je ostavio trag u razvoju političke svijesti i identiteta u Bosni i Hercegovini.

Neki od njih, poput Ibrahim-bega Bašagića, donijeli su i modernističke impulse i bili most između tradicionalizma i reformizma. Događaji iz ovog perioda daju naznake za model po kojemu Bosna i Hercegovina može opstati uz politički kompromis, kulturnu koheziju i međusobno uvažavanje unutar višenacionalne države.