Nakon završetka rata, diktator Francisco Franco naredio je da se Belchite ne obnavlja. Novi grad podignut je na njegovoj periferiji, dok su ruševine starog ostale da stoje kao „živi spomenik“ mrtvima i opomena budućim generacijama. Ulice ruševina dugo su bile potpuno puste, osim ponekog psa, dok su zidovi nekih kuća još nosili tragove bitke
Između 24. augusta i šestog septembra 1937. godine, tokom Španskog građanskog rata, mali aragonski grad Belchite pretvoren je u prizorište jedne od najkrvavijih i najbrutalnijih bitaka tog sukoba. U samo četrnaest dana borbi, koje su počele na periferiji a završile se u ulicama, kuću po kuću, poginulo je više od 5.000 ljudi. Polovina od 3.100 stanovnika grada zauvijek je nestala, a Belchite je sravnjen sa zemljom.
Belchite je imao dugu i burnu prošlost. Još 1118. godine osvojili su ga kršćani od muslimana, nakon čega je sagrađena utvrda. U XIX stoljeću, tačnije 1809. godine, bio je poprište brutalne borbe između Francuza i Španaca. Međutim, ništa se ne može porediti s tragedijom iz 1937. godine, kada je Belchite doživio svoj potpuni kraj.
Republikanske snage nastojale su zauzeti Zaragozu i prema procjenama brojale su oko 80.000 vojnika, podržanih artiljerijom i tenkovima. Nacionalisti, svjesni opasnosti da se front otvori prema Madridu, odgovorili su slanjem čak 100.000 vojnika. U redovima republikanaca borili su se i pripadnici međunarodnih brigada. Sukob je poprimio neslućene razmjere: zgrade su se rušile, ulice pretvarale u rovove, a civilno stanovništvo gotovo je nestalo u vihoru rata.
Sjećanja preživjelih opisuju scene užasa. Tijela poginulih gomilana su na gradskom trgu, hrpa je, prema svjedočenjima, bila visoka koliko i jedna spratnica. Na kraju su ta tijela polivena benzinom i spaljena. Drugi ubijeni bačeni su u podzemnu presu za maslinovo ulje, posuti krečom, a ulaz je zapečaćen i ostao takav do danas. Broj mrtvih nikada nije precizno utvrđen, ali se govori o najmanje 5.000 stradalih, uključujući veliki broj civila.
U Belchite je nedugo nakon bitke stigao i Ernest Hemingway, tada ratni reporter. Zabilježio je potpunu devastaciju i neopisiv smrad smrti. „Belchite je bio manje grad, a više užasan smrad“, napisao je, svjedočeći o mjestu u kojem je život zaustavljen.
Nakon završetka rata, diktator Francisco Franco naredio je da se Belchite ne obnavlja. Novi grad podignut je na njegovoj periferiji, dok su ruševine starog ostale da stoje kao „živi spomenik“ mrtvima i opomena budućim generacijama. Ulice ruševina dugo su bile potpuno puste, osim ponekog psa, dok su zidovi nekih kuća još nosili tragove bitke.
Belchite je s vremenom postao simbol patnje i muzej užasa na otvorenom. Španski građanski rat odnio je ukupno 300.000 života i ostavio ranu koja ni danas nije zarasla. U samom Belchiteu i njegovoj okolini nastale su legende o paranormalnim pojavama: stanovnici tvrde da se čuju jauci poginulih, a poneki govore i o grofu Belchiteu koji luta ruševinama, jer je njegov grob oskrnavljen i nikada nije našao mir.
Jedna od najpoznatijih istraga dogodila se 1986. godine, kada je novinar Carlos Bogdanich s ekipom televizijskog programa „Cuarta Dimensión“ posjetio Belchite u oktobarskoj noći. Tvrdili su da su osjetili neobjašnjivu silu koja ih je „vodila“ kroz ruševine. Iako nisu vidjeli ništa natprirodno, kasnija analiza snimaka otkrila je šokantne zvukove: motore aviona, eksplozije bombi, rafale mitraljeza, pa čak i vojničke pjesme. Ove snimke obišle su svijet i dodatno učvrstile reputaciju Belchitea kao „ukletog grada“.
