Uprkos činjenici da Tvrtko II dva puta odlazi iz Bosne, jer se ne može u njoj održati, da Radivoj Dubrovčanima jasno govori kako je on jedini vladar u Bosni, da ga Dubrovčani nazivaju kraljem, da Turci priznaju Radivoja kao kralja, uprkos tome što je na svojoj strani imao najznačajnijeg vlastelina Sandalja Hranića Kosaču, Radivoj i dalje nije mogao ostvariti nadmoć.

Srednjovjekovno Bosansko kraljevstvo bilo je jedno od 17 kraljevstava tadašnje Evrope. Bosna je bila jedna od 17 država koje su postojale u tom vremenu i nije se mnogo razlikovala od drugih tadašnjih evropskih država sa svim odlikama srednjovjekovnog feudalnog društva i viteško-dvorjanske kulture. U tom vremenu borbe za kraljevsko prijestolje bile su, takoreći, uobičajene unutar kraljevskih porodica.

Radivoj Kristić ili Ostojić, kako je često navođen u nauci, ličnost je iz poznatog roda ali je ovaj srednjovjekovni bosanski vlastelin današnjoj javnosti vrlo slabo poznat. Riječ je o osobi koja za sebe veže mnogo negativnih konotacija a koje je stekao pokušavajući doći do bosanske kraljevske krune. Njegov život istražuje historičar Enes Dedić iz Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu.

Radivoj Ostojić je iz roda Kotromanića, koji ne treba mnogo predstavljati jer je riječ o rodu čiji se put može pratiti još od Kulina bana. Rod se granao, razvijao i u 15. stoljeću, navodi Dedić, imamo informacije o Kristićima koji su mistično ušli u historijske izvore.

“Prema hronici Mavra Orbinija, najpoznatiji član Kristića bio je Pavle Kristić, koji je, prema njegovoj legendi, bio otac kralja Ostoje”, kaže Dedić i dodaje kako Orbinija ne treba uzimati zdravo za gotovo.

“Radivoj je poznat u nauci kao osoba koja je bila pretendent na prijestolje, neko ko je ratovao protiv svoga brata da dođe na vlast. Često pođem reći Radivoj Ostojić, jer se u našoj historiografiji često spominje kao Radivoj Ostojić, pošto mu je otac bio Ostoja, ali ako uzmemo u obzir činjenicu da se u izvorima ne pojavljuje nigdje pod tim prezimenom, ispravnije je reći Kristić, a ne po patronimu Ostojić jer se radi o Ostojinom sinu”, kaže Dedić.

Radivoj se prvi put u dokumentima u dubrovačkom arhivu spominje u oktobru 1431. i u tom trenutku ga Dubrovčani oslovljavaju sa “domini”, gospodin.

“Tu je navedeno da je sin bivšeg kralja Ostoje koji u Dubrovnik dolazi s nekakvim zahtjevom, ali ne znamo kakvim. U aprilu 1433. Radivojevi izaslanici nalaze se u Dubrovniku s određenim zahtjevima i tu se u dubrovačkim dokumentima Radivoj naziva kraljem Bosne. Iz kasnijih izvora saznajemo šta su tražilu – atribute koji su pripadali bosanskoj kruni, priznanje Radivoja kao vladara. Vrlo zanimljivo je usporediti ove dokumente s drugim izvorom”, objašnjava Dedić i dodaje kako je dva-tri mjeseca prije nego što je nastao dubrovački dokument zabilježeno da se na osmanskom dvoru nalazi jedna osoba koja tvrdi da ima pravo na bosansku krunu i obećava Osmanlijama da će im biti odan priznaju li ga za kralja i pomognu li mu da preuzme bosansku krunu. Ono što je zanimljivo jeste da baš u tom periodu Ishak-beg, otac Isa-bega Ishakovića, dolazi s vojskom i ratuje protiv kralja Tvrtka II za račun Radivoja.

“Dakle, tražio je pomoć od sultana i već sljedeće godine došao je s vojskom u Bosnu, te tražio od Dubrovčana da ga priznaju kao vladara Bosne. Radivoj u to vrijeme ima na svojoj strani Osmanlije i vojvodu Sandalja Hranića te pokušava da skine s vlasti Tvrtka II. Bitke traju, ali Osmanlije tokom 1433. godine nisu uspjele osvojiti nijedan značajniji grad. Tokom 1434. godine imamo podatke da su Osmanlije za Radivoja uspjele zauzeti neke gradove, da su mu ih predali i da on u njima boravi. Međutim, Tvrtko II poziva Ugare u pomoć pa tada, tokom 1434. i naredne dvije godine, za račun dvojice članova dinastije Kotromanića, ratuju jedni protiv drugih Osmanlije i Ugari na području Bosne, ali to nije ništa neobično za taj vakat”, objašnjava Dedić.

Uprkos činjenici da Tvrtko II dva puta odlazi iz Bosne, jer se ne može u njoj održati, da Radivoj Dubrovčanima jasno govori kako je on jedini vladar u Bosni, da ga Dubrovčani nazivaju kraljem, da Turci priznaju Radivoja kao kralja, uprkos tome što je na svojoj strani imao najznačajnijeg vlastelina Sandalja Hranića Kosaču, Radivoj i dalje nije mogao ostvariti nadmoć.

Dedić smatra da je razlog tome to što Radivoj nije mogao dobiti povjerenje šireg sloja bosanske vlastele, a to povjerenje iskazivalo se na bosanskom saboru. Prema Dedićevim riječima, u Bosni nije bilo nekog jasnog načina kako bi neko postao vladar. Tvrtko I, kao najmoćniji vladar ovog dijela Evrope, nije uspio svome sinu ostaviti krunu. Bila su još tri vladara između Tvrtka I i njegovog sina Tvrtka II. Dakle, trebalo je dosta vremena da on dođe na vlast, jer je bio vrlo bitan stav vlastele.

Nakon Sandaljeve smrti, u martu 1435. godine, Radivoj gubi važno uporište, a Osmanlije se povlače iz Bosne i on više nema resurse za rat niti ima zaokružen posjed uz pomoć kojeg može funkcionirati na dotadašnji način.

“Ja mislim da je u to vrijeme od Tvrtka II dobio neke posjede, neke gradove od kojih je mogao živjeti. Radivoj je čekao narednu priliku. Godine 1443. umire Tvrtko II i na njegovu poziciju ekspresno dolazi kralj Tomaš, Radivojev mlađi brat. Nemamo dovoljno izvora gdje je bio i šta je radio i kako odjednom da postane kralj. Stav je da vlastela nije htjela prihvatiti Radivoja zbog svari koje je ranije činio. U mnogim izvorima navodi se kako je kralj Ostoja prije svoje smrti odredio Tomaša za nasljednika, što je sasvim moguće. Radivoj je pokušao na sve načine, uz pomoć Stjepana Vukčića Kosače, omesti međunarodno priznanje kralja Tomaša, no Tomaš je odmah 1445. godine poslao u sve krajeve Evrope svoja poslanstva da kažu da je izabran za kralja. Kada je Radivoj vidio da nema dovoljno sredstava da osujeti Tomašev izbor za kralja, on se s njim izmirio i dobio titulu kneza. Jednostavno je vidio da nema više smisla boriti se. Radivoj je bio zadovoljan time što se dešavalo. Ubrzo je prešao na kršćanstvo da bude priznat od pape kao zaštitnik kršćanske vjere. On ostaje privržen novoj vjeri. Ženi se Katarinom iz Slavonije, iz roda Velički i u bračnom ugovoru navodi, pošto je u Bosni postojao bosanski brak malo drugačiji od kršćanskog, da će brak biti po uzusima katoličke vjere. Radivoj zajedno s puncem posluje u Slavoniji tako da daju novac u zajam, a za osiguranje uzimaju zemlju. Ako se ne vrati novac, uzimaju nekretninu.”

Tomaš je uspostavio toliko dobre odnose s bratom Radivojem, s kojim je ratovao tri godine, da mu je povjerio svoga sina na čuvanje i na naobrazbu. Budući prestolonasljednik Stjepan Tomašević rastao je pod Radivojevim patronatom.

Prema Dedićevim riječima, Radivoj je do kraja života ostao vjeran Stjepanu Tomaševiću, čak se u nekim hronikama navodi da je Radivoj uz pomoć Stjepana Tomaševića ubio brata Tomaša, međutim, mnogi sumnjaju u autentičnost ove teorije, jer kralj Tomaš nije ubijen nego je umro prirodnom smrću.

Radivoj je umro u sudbonosnom napadu Osmanlija na Bosnu u maju i junu 1463. godine. Kada je kralj vidio da se ne može održati, odlazi u Jajce, pa u Ključ, gdje su se kralj Stjepan Tomašević i njegov amidža Radivoj Kristić predali Osmanlijama. Zajedno su pogubljeni u Jajcu. Radivoj Kristić (Ostojić) završio je život onako kako je počeo – uz Osmanlije. Bio je čovjek koji ih je doveo u Bosnu da mu pomognu da postane kralj, tridesetak godina poslije oni su sami došli, zauzeli Bosnu i ubili i Radivoja i bosanskog kralja.

Radivojeva supruga Katarina preživjela je pad Bosne, ona se sklonila u Dalmaciju i šest godina poslije udala se za Ivana Svetačkog. Radivoj je imao velike zemljišne posjede od kojih je dobivao izdašne prihode od poreza, carine i desetine koju su mu isplaćivali podanici. Ranije se smatralo da je imao djecu s Katarinom, s kojom se vjenčao 1449. godine, ali to nije tačno. Trojica njegovih sinova, koji se pojavljuju u historijskim izvorima iz braka su koji je imao prije Katarine navodi Dedić. Od trojice njegovih sinova Tvrtka, Juraja i Matije, ovaj posljednji je za povijest najzanimljiviji – kralj Matija.

Naime, kad su Osmanlije osvojile Bosnu, nisu je osvojili cijelu, sjeverni dio zauzeli su Ugari. Kako su htjeli domaće stanovništvo pridobiti na svoju stranu, Osmanlije su se potrudili pronaći bosanskog plemića kojeg će imenovati kraljem, da narod lakše prihvati novu vlast. Naravno, to je bio samo nominalni kralj. Ipak, Matiji je konačno uspjelo ono što njegovom ocu nikada nije – postao je bosanski kralj.

Historičar dr. sc. Enes Dedić predavanje o Radivoju Kristiću održao je u Muzeju Sarajeva u obnovljenoj Despića kući.