Od Metina Doğana koji je stao pred tenk i teško povrijeđenog Sabrija Ünala, preko Safiye Bayat na Bosforskom mostu i stanovnika Kazana pred vojnom bazom, do Ömera Halisdemira i predsjednika Erdoğana koji je nakon napada na hotel u kojem je boravio krenuo prema Istanbulu, 15. juli ostao je zapisan kao datum kada su obični ljudi odbili ostati posmatrači.

Postoje događaji u historiji jednog naroda o kojima je teško govoriti samo jezikom politike, vojnih analiza i službenih hronologija. Brojevi mogu pokazati koliko je ljudi poginulo, izvještaji mogu rekonstruisati kretanje vojnih jedinica, sudski spisi mogu utvrđivati odgovornost, a snimci mogu sačuvati pojedine trenutke. Ipak, ponekad ni sve to nije dovoljno da objasni šta se u nekoliko sati dogodilo u svijesti jednog naroda. Za Tursku je takva noć bila 15. juli 2016. godine.

Pripadnici terorističke organizacije FETÖ, pod vodstvom Fethullaha Gülena, u pokušaju državnog udara izveli su tenkove na ulice gradova širom Turske, blokirali mostove preko Bosfora, pokrenuli vojne avione, pokušali zauzeti strateške državne institucije i medije te zarobili načelnika Generalštaba Hulusija Akara. Velika narodna skupština Turske napadnuta je dok su se u njoj nalazili zastupnici, a pučisti su pokušavali uspostaviti kontrolu nad državom.

Jedna od ključnih meta pokušaja državnog udara bio je predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdoğan. Erdoğan je 15. jula boravio u Marmarisu. Dok su prve informacije o neobičnim vojnim kretanjima stizale iz Ankare i Istanbula, predsjednik nije bio u Predsjedničkom kompleksu niti u nekom od glavnih državnih centara moći. Kasnija istraga i sudski postupci rekonstruisali su pokušaj napada na lokaciju na kojoj je boravio. Grupa pripadnika FETÖ-a upućena je prema hotelu u Marmarisu. Erdoğan je napustio područje prije njihovog dolaska, a prilikom napada i sukoba na hotel poginuli su pripadnik predsjedničkog osiguranja Mehmet Çetin i policajac Nedip Cengiz Eker. Više policajaca je povrijeđeno.

Erdoğan je kasnije govorio da bi, da je u hotelu ostao još nekoliko minuta, mogao biti zarobljen ili ubijen. Upravo je u tim satima, dok konačan ishod pokušaja udara još nije bio poznat, donesena jedna od najvažnijih političkih odluka te noći.

Erdoğan se putem FaceTime veze uključio u program CNN Türk. Slika predsjednika Turske na ekranu mobilnog telefona postala je jedan od najpoznatijih prizora 15. jula. Pozvao je građane da izađu na trgove i aerodrome i suprotstave se pokušaju državnog udara. Poziv narodu bio je ogroman rizik. Na ulicama su već bile naoružane jedinice i oklopna vozila, a vojni avioni bili su u zraku. Međutim, upravo nakon javnog obraćanja predsjednika, uz pozive političkih predstavnika i poruke koje su se širile medijima i društvenim mrežama, broj građana na ulicama počeo je ubrzano rasti.

Predsjednik Erdoğan je poručio da i sam dolazi među narod, napustio područje i krenuo prema aerodromu Dalaman, odakle je uprkos svim rizicima avionom poletio prema Istanbulu. U tim trenucima pojedini strani mediji pisali su kako je Erdoğan pobjegao u Njemačku i slično.

Međutim, Erdoğan je odbio nestati iz javnosti, pozvao građane na otpor pokušaju državnog udara i otišao u Istanbul. Njegova odluka i odgovor građana postali su nerazdvojni dijelovi priče o 15. julu.

Čovjek koji je stao pred tenk

Među najpoznatijim snimcima te noći je prizor Metina Doğana na aerodromu Atatürk.

Kada je ugledao tenk, Doğan je krenuo prema oklopnom vozilu i stao mu na put. Njegov potez zabilježen je kamerom i kasnije je postao jedan od simbola civilnog otpora pokušaju državnog udara. Doğan je u kasnijim svjedočenjima objašnjavao da je želio pokazati drugim ljudima da je moguće izaći i suprotstaviti se pučistima. Njegova odluka nije bila dio organizovane vojne akcije niti unaprijed pripremljenog plana. Bila je individualna reakcija čovjeka koji je, prema vlastitim riječima, smatrao da mora nešto učiniti.

Upravo su takve individualne odluke te noći postale masovni otpor.

Snimci iz Istanbula i Ankare pokazuju građane kako prilaze oklopnim vozilima, penju se na tenkove i okupljaju se na mjestima koja su pučisti pokušavali kontrolisati. Rizik je bio stvaran, a cijena otpora pokazala se do jutra.

Priča Sabrija Ünala je još jedna od prepoznatljivih priča 15. jula. U istanbulskom Altunizadeu pokušao je zaustaviti tenkove koji su se kretali ulicom. Snimci su zabilježili trenutke njegovog susreta s oklopnim vozilima. Ünal se našao ispod prvog tenka i preživio zahvaljujući prostoru ispod njegove konstrukcije, a zatim se našao na putu drugog oklopnog vozila.

Teško je povrijeđen.

Prošao je brojne medicinske zahvate, a njegova priča godinama kasnije ostala je jedan od najdramatičnijih dokumentovanih primjera civilnog otpora te noći. Kada su ga kasnije pitali o odluci da krene prema tenkovima, Sabri Ünal je svoj postupak opisao riječima koje su u Turskoj često citirane: „Nije to ludost, nego ljubav prema domovini.“

Ta rečenica postala je jedan od načina na koji su učesnici 15. jula pokušavali objasniti postupke koji ljudima izvan te situacije mogu izgledati gotovo neshvatljivo. Oni koji su te noći izlazili na ulice nisu znali da će pokušaj udara biti zaustavljen. Nisu znali koliko će trajati niti kakav će biti konačan ishod.

Anadolu Agency dokumentovala je neobičnu i bolnu priču dvojice muškaraca koji su se obojica zvali Yusuf Çelik. Nisu bili rodbina i nisu zajedno došli na ulicu. Jedan Yusuf Çelik bio je 46-godišnji trgovac opremom za mobilne telefone. Drugi je godinama radio u Njemačkoj i u Ankari je boravio kratko vrijeme. Obojica su se 15. jula našla na području ispred Generalštaba. Prema dokumentovanim svjedočenjima njihovih porodica i izvještajima o događajima, jedan je pokušavao zaustaviti oklopna vozila i legao pred tenk, dok se drugi popeo na tenk.

Obojica su poginula tokom otpora pučistima.

Priča o dvojici Yusufa posebno pokazuje prirodu civilnog otpora 15. jula. Nije postojao unaprijed sastavljen spisak ljudi koji će braniti određene tačke grada. Ljudi različitih životnih priča dolazili su na ista mjesta vođeni sličnom odlukom.

Žene u odbrani

Na tadašnjem Bosforskom mostu, koji danas nosi ime Most šehida 15. jula, nalazila se jedna od najvažnijih tačaka pokušaja udara u Istanbulu. Među građanima koji su tamo stigli bila je Safiye Bayat. Njena priča sačuvana je na snimcima i u kasnijim svjedočenjima. Bayat je prišla vojnicima uključenim u blokadu mosta i pokušala razgovarati s njima, uvjeravajući ih da odustanu od onoga što rade. Na snimcima se vidi njen razgovor s naoružanim pučistima.

Safiye Bayat kasnije je govorila o atmosferi na mostu i pokušajima da teroristima objasni da se ne okreću protiv vlastitog naroda. Postala je jedno od prepoznatljivih ženskih lica otpora 15. jula. Njena priča važna je i zbog činjenice da su žene imale značajno mjesto među građanima koji su izašli na ulice. Prema službenim podacima i izvještajima turskih medija, deset žena poginulo je tokom otpora pokušaju državnog udara, a veliki broj žena bio je među povrijeđenima.

Na fotografijama iz te noći vide se mlade žene, majke i starije građanke među masama na ulicama. Upravo su fotografije starijih žena koje izlaze iz svojih kuća postale osnova za brojne simbolične priče koje se godinama dijele u Turskoj, uključujući viralne objave o „nanama koje su na pučiste krenule oklagijama“.

Zračna baza Akıncı bila je jedno od ključnih središta aktivnosti pučista. S bazom su bili povezani avioni koji su učestvovali u operacijama tokom pokušaja udara, a tamo su odvedeni i pojedini zarobljeni visoki vojni zvaničnici. Kada su stanovnici Kazana saznali šta se događa u bazi, počeli su se okupljati na području oko baze pokušavajući spriječiti aktivnosti pučista. U događajima te noći stanovnici Kazana platili su visoku cijenu.

Otpor ovog grada postao je toliko važan simbol 15. jula da je Kazan kasnije dobio počasni naziv Kahramankazan (Heroj Kazan).

Dok su civili izlazili na ulice, unutar turskih oružanih snaga odvijala se druga drama. Veliki dio vojnog vrha nije podržao pokušaj udara. Među ljudima čija je odluka postala simbol vojnog otpora pučistima bio je podoficir Ömer Halisdemir. Komandant Specijalnih snaga Zekai Aksakallı naredio mu je da zaustavi brigadnog generala Semiha Terzija, koji je s grupom vojnika stigao u Komandu specijalnih snaga s ciljem njenog preuzimanja.

Halisdemir izvršio je naređenje i pucao na Terzija, spriječivši ga da preuzme kontrolu nad Komandom specijalnih snaga. Ubrzo nakon toga Halisdemir je ubijen. Njegov postupak u službenim turskim hronologijama i kasnijim sudskim rekonstrukcijama smatra se jednom od ključnih tačaka otpora unutar vojske. Da je Komanda specijalnih snaga pala pod kontrolu pučista, oni bi dobili pristup jednoj od strateški najvažnijih vojnih struktura države.

Ömer Halisdemir znao je težinu naređenja koje je dobio i postao je heroj nacije.  Danas njegovo ime nose škole, ulice i javne ustanove širom Turske.

Još jedna važna priča 15. jula dogodila se u Velikoj narodnoj skupštini Turske. Turska je 2016. bila politički duboko podijeljena. Odnosi između vlasti i opozicije bili su oštri, a političke rasprave često izuzetno teške. Međutim, pokušaj vojnog udara odbacile su sve četiri tadašnje velike parlamentarne stranke. Zastupnici različitih političkih opcija okupili su se u parlamentu.

Zgrada je napadnuta. Uprkos napadima, zastupnici su ostali u Skupštini i nastavili zajednički izražavati protivljenje vojnom udaru. Taj dio priče važan je upravo zato što pokazuje da 15. juli nije moguće svesti samo na pitanje podrške Recepu Tayyipu Erdoğanu.

Među ljudima koji su odbili puč bili su i njegovi politički protivnici.

Mogli su se protiviti Erdoğanovoj politici, ali su odbili mogućnost da domovinu prepuste izdajnicima.  U državi koja je tokom svoje moderne historije više puta prolazila kroz vojne udare i intervencije, ta zajednička poruka parlamenta imala je posebno značenje.

Salavati s munara

Dok su FETO teroristi nasumice pucali prema nenaoružanom narodu, istovremeno, s džamija su se čuli salavati i pozivi, a društvene mreže i televizije prenosile su informacije o kretanju pučista i okupljanju građana. Narod koji je u nekim ranijim vojnim intervencijama turske historije uglavnom čekao da vidi konačan ishod ovaj put nije čekao jutro.

Prema službenim turskim podacima, 251 osoba poginula je tokom otpora pokušaju državnog udara, ne računajući pučiste, dok je više od dvije hiljade ljudi povrijeđeno.

Iza brojke 251 ubijenoj osobi nalazi se isto toliko različitih životnih priča.

Ljudi različitih godina, zanimanja i političkih pogleda izašli su iz svojih kuća. Neki su krenuli prema mjestima na kojima su vidjeli tenkove. Drugi prema policijskim stanicama, vojnim bazama, parlamentu, aerodromima i mostovima.

Nisu svi uradili ono što su uradili Metin Doğan, Sabri Ünal ili dvojica Yusufa Çelika. Hiljade ljudi jednostavno su svojim prisustvom pokazivale da pokušaj vojnog udara neće biti prihvaćen bez otpora. Upravo je u tome možda najveća snaga priče o 15. julu.

Historija obično pamti nekoliko imena. Ali snimci te noći pokazuju hiljade ljudi čija imena većina javnosti nikada neće saznati. Čovjeka koji nosi zastavu i koji govori “Ako ćemo poginuti neka to bude za domovinu”.  Ženu u masi. Mladića na mostu s cigarom u ustima koji govori pučistima da narod neće odustati. Stanovnika Kazana pred bazom. Policajca koji je odbio predati položaj ili vojnika koji nije prihvatio naređenje pučista. Zastupnika vlasti ili opozicije koji je ostao u parlamentu dok je zgrada bombardirana.

Pučisti su u pokušaj državnog udara 15. jula imali vojnu tehniku, naoružane jedinice, borbene avione i tenkove. Ali događaji te noći pokazali su da vojna sila sama po sebi nije dovoljna da se preuzme država. Teroristička organizacija FETO je pogrešno procjenila turski narod. Imali su plan za zauzimanje institucija. Imali su plan za strateške tačke, mostove, aerodrome i medije. Pokušali su neutralizirati državno rukovodstvo i staviti vojnu silu na ulice. Ali nisu uspjeli zaustaviti trenutak u kojem su obični ljudi odlučili da događaje više neće gledati samo preko televizijskih ekrana. Kada je svanulo jutro 16. juli, pokušaj državnog udara bio je slomljen.

Turska je ostala na nogama zahvaljujući zajedničkom otporu državnih institucija, policije, vojnika koji su odbili puč, parlamenta, političkih stranaka i predsjednika koji nije napustio zemlju.