U Argentini, zemlji „Božije ruke” i vječnog mita o Maradoni, nogometni teren nikada nije bio samo prostor za igru, već poprište ogorčene klasne borbe, religijskog zanosa i radikalne politike. Od anarhista i socijalista koji su na prelazu stoljeća osnivali prve radničke klubove, preko peronističke prosvjetne mašinerije, pa sve do hunte koja je preko Mundijala hiljadu devet stotina sedamdeset i osme pokušala sakriti hiljade nestalih, sudbina ove južnoameričke nacije ostala je neraskidivo vezana za ljevicu koja i danas, kroz radničko samoupravljanje u fabrikama, pronalazi način da se organizuje oko okrugle lopte

Kada je osamnaestog aprila dvije hiljade četvrte godine Dijego Armando Maradona (Diego) u izuzetno teškom stanju primljen u švicarsku kliniku u Buenos Ajresu, ispred bolnice se u trenu formirala masa ljudi. Ono što je započelo kao okupljanje ubrzo se pretvorilo u svenarodno bdijenje gotovo religijskog karaktera. Poklonici su grčevito stezali svijeće, statuete Djevice Marije, krunice i cvijeće, dok su transparenti glasno poručivali: „Isus na nebu, Dijego na zemlji”, „Dijego dušo, nakon toliko radosti, podari nam još jednu” i „Bože oprosti novinarima, ne znaju šta rade”. Za posmatrače sa strane, ovaj prizor je imao očiglednu paralelu sa kolektivnom tugom koja je zahvatila Britaniju nakon pogibije princeze Dajane.

Činjenica da je „Sveti Dijego” toliko voljen nije nikakvo iznenađenje u zemlji koja je prosto luda za nogometom, ali intenzitet te ljubavi krije mnogo dublje korijene. Za ogromne slojeve argentinske radničke klase, Maradona je, uprkos svojim dobro poznatim porocima i problemima sa drogom, oličavao njihovu sopstvenu religioznost, nacionalizam i politički identitet do nivoa koji bi bio potpuno nezamisliv za bilo kojeg igrača u Evropi.

Međutim, argentinska elita i ugrožena građanska srednja klasa mrze ga jednakim intenzitetom zbog njegovog otvorenog deklariranja kao peroniste. Duh tog populističkog demagoga Huana Dominga Perona i dalje se nadvija nad argentinskom politikom, decenijama nakon što je izgubio vlast.

U Argentini je nogomet oštro podijeljen duž političkih linija. Ako navijate za Boca Juniors, najvjerovatnije ste radnički peronista; ako pratite River Plate, po pravilu naginjete srednjoj klasi i radikalima, što je druga glavna politička grupacija u zemlji. Korijeni ove podjele leže u geografskim, imovinskim i nacionalnim razlikama s početka dvadesetog stoljeća.

Boca je lučka četvrt u kojoj su se prvobitno naseljavali siromašni italijanski imigranti, dok je River Plate lociran u znatno bogatijem dijelu grada, na sjeveru Buenos Ajresa, gdje su uglavnom živjeli imućniji Španci i Jevreji. Radikalni navijači Rivera nikada nisu oprostili Maradoni njegovo vrlo javno koketiranje sa komunizmom, tetovažu Če Gevare na podlaktici i bliske veze sa Kastrovom Kubom. Ipak, ta podrška Kubi imala je prvenstveno nacionalistički, a ne internacionalistički predznak. Nakon susreta sa Fidelom, Dijego je izjavio: „On brani svoju zastavu, a mi u Argentini smo našu poklonili Sjedinjenim Američkim Državama.”

Blizanci nacionalizma i socijalizma konstante su u historiji argentinskog nogometa. Taj nacionalizam se manifestira kroz epske bitke na Svjetskim prvenstvima, naročito protiv Engleske. Historija pamti pobjednički gol Majkla Ovena 2002., provokaciju Dejvida Bekama prema Simeoneu 1998. te trijumf Engleske nad grubijanima Antonija Ratina 1966., kada je engleski selektor Alf Remzi Argentince nazvao životinjama.

Kruna svega je, naravno, Maradonina lukava i neoprostiva „Božija ruka” u Meksiku 1986. godine. Argentinski navijači često radije potežu ovu sportsku ranu u razgovorima sa Englezima nego sam Foklandski rat. Za njih stadion nije samo igralište; to je teren klasne borbe, nacionalnog zanosa i ekstatičnog religijskog iskustva.

Kuriozitet je da osnivanje argentinskih fudbalskih klubova na prelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće podjednako duguje imperijalnim naporima britanske buržoaske elite i organizacionoj snazi domaćeg socijalističkog pokreta. Engleska imena najvećih klubova to jasno dokazuju, a među njima se ističe Newell's Old Boys iz Rosarija, koji ima najsnažniju vezu sa Britanijom.

Klub je osnovan 1903. u čast Isaka Njuela, profesora iz Kenta koji je vodio Anglo-argentinski koledž i učio dječake vještinama ove igre kako bi im izgradio karakter. Njegov sin Klaudio i bivši učenici osnovali su klub, a crveno-crni štit sa grba naveo je mnoge argentinske anarhiste na vjerovanje da su osnivači bili njihovi istomišljenici, iako zvanična historija kluba naglašava da crna boja predstavlja rječitost, a crvena mudrost.

Rosario je u Argentini prepoznatljiv po razvoju dvije velike tradicije: napadačkog fudbala i radikalne politike. Gabrijel Batistuta, velika golgeterska zvijezda devedesetih, fudbal je naučio na ulicama Rosarija, a prvi profesionalni klub bio mu je upravo Njuels. Još slavniji lokalni dječak bio je Maradonin idol, Ernesto Če Gevara. Če je zapravo bio strastveni ragbista, ali ga je hronična astma natjerala da ovalnu loptu zamijeni nogometnom. Izabrao je poziciju golmana kako bi mu inhalator uvijek bio pri ruci na stativi. Dok je većina omladine četrdesetih godina navijala za River ili Boku, Če je, uvijek na strani slabijih i potlačenih, izabrao da podržava lokalni i tada skromni Rosario Central.

Teoretičari ljevice su u početku na nogomet gledali sa dubokom ambivalencijom. Anarhistički list „La Protesta” je 1970. godine osudio fudbal kao „pogubno zaluđivanje naroda kroz neprekidno šutiranje okrugle lopte”. Ipak, socijalisti i anarhisti su ubrzo stali na čelo prosvjetnog i sportskog pokreta. Klub „Mártires de Chicago” (Čikaški mučenici), osnovan 1904. koji je kasnije postao Argentinos Juniors, dobio je ime u znak sjećanja na radnike obješene u Čikagu zbog borbe za osmočasovno radno vrijeme.

Klub El Porvenir (Budućnost) osnovali su utopisti u radničkom južnom dijelu Buenos Ajresa, dok su Čakarita Juniors (Chacarita Juniors) prvog maja, na Međunarodni praznik rada, osnovali članovi jedne libertarijanske biblioteke. Independijente (Independiente) je bio još jedan socijalistički klub, nazvan tako jer je želio naglasiti svoju potpunu nezavisnost od lokalne fabrike u Aveljanedi u kojoj su njegovi igrači radili.

Kako je dvadeseto stoljeće odmicalo, nogomet je gubio svoj prvobitni britanski identitet i postajao neraskidivo povezan sa urbanom radničkom klasom italijanskog i španskog porijekla. Moćnu silu navijačkog fanatizma ubrzo su prepoznali i političari sa nacionalističkim agendama. Huan Perón je iskreno volio nogomet, ali je u njemu vidio i ključni kohezivni faktor za izgradnju moderne nacije. Želio je modificirati elitistički profil državnih institucija i sport otvoriti narodnim masama. Peronistička vlada je masovno stipendirala i odlikovala vozače trka, maratonce, boksere i nogometaše. Izgrađeni su novi stadioni, a djeci je omogućen besplatan ulaz na utakmice uz organiziranje posebnih turnira pod pokroviteljstvom Evite Peron.

Ono što je započeo Perón, do ekstrema su iskoristili kasniji vojni generali. Kada je Argentina 1978. ugostila Svjetsko prvenstvo pod vladavinom vojne hunte Horhea Rafaela Videle, unutar i izvan stadiona bjesnio je takozvani „Prljavi rat”,  najveća i najkrvavija ideološka bitka u historiji zemlje. Hunta je potrošila nevjerovatnih 700 miliona dolara na organizaciju turnira, gurnuvši zemlju u ogroman javni dug.

Umjesto očekivanih šezdeset hiljada stranih turista, pojavilo se jedva sedam hiljada, uglavnom novinara. U paničnom pokušaju da spasi obraz, vlada je unajmila američku agenciju za odnose sa javnošću koja je lansirala cinični slogan: „Mi Argentinci smo ispravni i humani”, koristeći igru riječi kako bi ublažila i potisnula optužbe o stravičnim kršenjima ljudskih prava i hiljadama nestalih.

Nacionalni tim je stigao do finala, uz veliku kontroverzu i sumnjivu pobjedu od 6:0 protiv Perua, zakazavši meč za titulu protiv Holandije na stadionu Rivera. Bio je to historijski paradoks: ekipi vojnih generala suprotstavila se reprezentacija iz liberalne demokratije čiji „totalni fudbal” nije bio samo taktički sistem, već egalitarni princip u praksi, gdje je svaki igrač bio sposoban igrati na svakoj poziciji, bez hijerarhije. Dok su kamere na stadionu pokušavale izbjeći transparente o argentinskim „nestalima”, istina je već bila van kontrole. Svakog dana tokom prvenstva, Majke i Bake sa Plaza de Majo hrabro su koračale centrom Buenos Ajresa sa bijelim maramama na kojima su bila izvezena imena njihove nestale djece. Usred te fudbalske i političke histerije, veliki ali elitistički pisac Horhe Luis Borhes pokazao je potpuni prezir prema događaju, zakazavši predavanje o besmrtnosti tačno u vrijeme odigravanja finalne utakmice.

Argentina je pobijedila sa 3:1, a Videla je slavodobitno uručio trofej kapitenu Danijelu Pasareli. Ta nekadašnja slava danas izaziva samo bijes ili ravnodušnost. Selektor te šampionske generacije, Cezar Luis Menoti nikada nije skrivao svoja ljevičarska uvjerenja, ali je kasnije često morao braniti svoj ostanak na klupi pod huntom, izjavljujući da revoluciju ne prave nogomeataši, muzičari i glumci, već narod.

Nogometna i ekonomska ovisnost Argentine od bogatog sjevera ostala je trajna boljka. Kako je primijetio Eduardo Galeano, Jug sjeveru ne prodaje samo oružje, već i noge, pretvarajući Južnu Ameriku u stalnu fabriku jeftine igračke snage za evropske klubove. Kada je u decembru 2001. Argentina doživjela potpuni socijalni i ekonomski kolaps, u kojem je trideset ljudi izgubilo život u uličnim nemirima, vlasti su uprkos vanrednom stanju dozvolile odigravanje poslednjeg kola prvenstva kako bi Rasing osvojio titulu nakon tri decenije. Taj potez je izazvao ogorčenu osudu trenera Anhela Kape koji je to nazvao odvratnim dokazom da je vladajućim strukturama i televizijskim kućama novac jedino mjerilo vrijednosti, bez obzira na krv na ulicama.

Ipak, da nogomet i dalje može biti oruđe radničke borbe i istinske organizacije, pokazao je primjer iz kasnih devedesetih godina u Patagoniji. Kada su radnici fabrike keramičkih pločica „Zanon” odlučili preuzeti kontrolu nad fabrikom od korumpiranog sindikata, ključni saveznik bio im je upravo nogometni turnir. Prema riječima sindikalnog aktiviste Raula Godoja, organizirali su radničke utakmice svake nedjelje, uz roštilj i pivo.

Pošto je otvoreni politički razgovor unutar fabričkih pogona bio strogo zabranjen, svaka ekipa je imala svog delegata, pa su se nogometni mečevi pretvorili u tajnu mrežu preko koje je dogovorena i uspješno sprovedena potpuna okupacija i radničko samoupravljanje fabrikom. Iako je prošlo više od stoljeća od kada su ljevičari osnovali prve argentinske klubove, nogometni socijalisti u ovoj zemlji i dalje pronalaze način da se organiziraju.

IZVOR: History Today