Prvo su udarili na utvrđeni Rudnik, spalili ga, sve muslimane pobili ili protjerali. Isto se spremalo svim muslimanima u ostalim varošima i palankama. Ko na vrijeme ne umakne, pa ga ustanici stignu ili sretnu, bude odmah ubijen; ako su to cijele porodice, cijele budu pobijene. Nailazili smo na kamare rasporenih i zaklanih ljudi.

Prvi izvještaj što ga je Osman-kapetanu Gradaščeviću poslao hroničar Alaudin s ratnog puta bio je pun vijesti o krupnim zbiva njima u Beogradskom pašaluku. Dok ga je čitao, Gradaščević se mrštio jer je unutra sve bilo sumorno i crno: «Čim smo mašili Zvornik i krenuli kroz Mačvu, počeli smo nailaziti na zgarišta, nalaziti leševe i viđati muhadžire skrivene po šikarama i šipražju. Svi ti hudi ljudi bjehu muslimani koji su Božijom milošću izbjegli osvetnički nož. Bećir-paša je dao oružnike koji će ih sprovesti do Bosne i predati našim ljudima na brigu.

Usput smo uhvatili jednog seljaka-hajduka. On je kazao da je hajdukom postao odskora, od kako su dahije postale jedini gospoda ri, čija je sila izlazila izvan svakog zakona. Dok je pašalukom vladao Hadži Mustaj-paša, mudar i pravedan vezir, živjelo se mirno, čak su se i hajduci rijetko pokazivali, ali kad dahije ubiše pravdu ubijanjem vezira, te još posjekoše knezove, u hajduke se odmetnu svaki deseti muškarac. Sad svaka knežina ima svog harambašu s nekoliko deseti na drugova a pet puta je toliko onih koji se spremaju otići u hajduke. Od njega smo saznali i šta se dešavalo u biogradskoj nahiji, u Sibnici, dok je trajala sječa knezova. Hajduci su u po bijela dana zapalili sibnički han i pobili sve muslimane koji su se u njemu zate kli. Pozvali su Srbe iz Sibnice da im se s oružjem pridruže pa krenu dalje da bune svoj narod. Palili su hanove i ubijali subaše po selima. Poruka im je bila: «Ko more pušku poneti, neka ide u četu da se pale hanovi i biju i ćeraju subaše; a žene i đeca neka beže u šumu i zbegove».

Za nekoliko dana se uzbunila sva Šumadija. Pošto su čete ojačale, stanu nagoniti mirne ljude da uzmu oružje i da im se pri druže, a onome ko nije htio, spalili su kuću i ubili ga. Postupali su s njima isto kao i sa muslimanima. Pošto su popalili hanove i čardake po selima, pobili ili rastjerali subaše i handžije po selima, ustanici su počeli napadati varoši. Prvo su udarili na utvrđeni Rudnik, spalili ga, sve muslimane pobili ili protjerali. Isto se spremalo svim muslimanima u ostalim varošima i palankama. Ko na vrijeme ne umakne, pa ga ustanici stignu ili sretnu, bude odmah ubijen; ako su to cijele porodice, cijele budu pobijene. Nailazili smo na kamare rasporenih i zaklanih ljudi». Ni sljedeći izvještaji nisu bili drukčiji. Kapetan je tvrdo nakanio da od sada osobno vodi svoju vojsku protiv ustanika koji nemaju milosti prema muslimanskom narodu.

***

Još u početku ovog srpskog ustanka Mehmed-kapetan Fidahić, Sinan-paša Sijerčić, Hadži-beg iz Srebrenice, sarajevski ajani, kao i drugi bosanski kapetani, odobravali su ustanak, pomagali su ustanike savjetima i municijom, budući da su svi protivnici dahija, ali su to prestali činiti kad su se raspali pregovori o miru između ustanika i valije Ebu Bećir-paše. Svakom je jasno da se ustanici ne dižu samo zbog dahija već, više od toga, da se otarase osmanske vlasti, da očiste svoje nahije od Turaka (neće da kažu i od domaćih muslimana) i uspostave svoju autonomiju. Dok mi ganjamo dahije i tražimo ih po pašalučkim budža cima, trudeći se da ih nađemo i uništimo po sultanovoj zapovije di, hajduci i ustanici glavninu svoje sile iskaljuju na nezaštićenom «turskom» narodu, progoneći ga, pljačkajući ga i ubijajući ga redom i nemilice. Sad je pobunjen cijeli pašaluk i dahije, ti podivljali zulumćari, ma gdje da se kriju, nisu nimalo sigurne. Sa svojim kabadahijama i pristalicama stalno bježe iz mjesta u mjesto. Do nas stižu haberi da pokušavaju na novac i zlato namamiti hajduke i ustanike da se smi 104 re, obećavajući pritom da će prestati sa zulumima, da će provoditi sultanov zakon, da će poštovati red i mir… Nu ustanici im nimalo ne vjeruju, ne daju se kupiti, i provode svoje bez ikakvog reda i zakona. Ustanici su uzeli prvo Rudnik a onda su očistili sve palanke po Šumadiji i kreću na Jagodinu. Tukli smo se s njima na nekim mjestima: Vračaru, Čokešini, Požarevcu… i u svakom boju bjesmo slabiji jer nas je malo. Najviše nam jada zadaje harambaša Ćurči ja, koji je pobunio i nahije našeg Zvorničkog sandžaka na desnoj strani Drine, Jadar i Rađevinu. Ugrožena su sva bosanska područja na toj strani: Šabac, Krupanj, Bohorina, Jadar, Lješnica, Loznica…

Muslimane je Ćurčija pobio, a one koje nije uspio pobiti u Šuricama, pretjerao je preko Drine. Uvečer, tri dana poslije Petrovdana, zapalio je dvore Ali-bega Fidahića i pobio sve muhadžire koji su, u bijegu, tu zastali. Sa svojim ustanicima je ubrzano kretao obalama Jadra na Loznicu, Lješnicu i Krupanj. Lozničanima je uputio poru ku: «Lozničkom kadiji i svemu džamatu od raje jadarske pozdravlje. I mi smo ustali na zulum, to jest na čitluksaibije i na subaše, i na ostale zulumćare koji cara i njegova suda ne slušaju; a svi ostali Turci, koji su dosad među nama mirno i pošteno živeli, neka se ne boje ništa, već neka sede svaki na svojoj kući i gledaju svaki svoj posao. Koji pak, neće s nama pristati na ovo, oni danas neka iziđu iza varoši pred nas, da ne palimo kuća i pravim ljudima». Pismonoša je s ovom porukom stigao u Loznicu, a Loznica – pusta. Ni kadije, ni muselima, niti ikog od muslimanskog mileta, jer su svi, čim su čuli šta je bilo u Šuricama, pobjegli preko Drine. Neki ma je Karađorđe preko Gučeva zatvorio put. Ustanici su ušli u Lozni cu bez ispaljenog kuršuma i svu je poharali. Preko Drine su pretjerali i Lješničane a Krupljani su bijegom sačuvali samo gole živote. Ćurčija zaplijenjenu stoku prodaje u krajevima preko Save pa za te novce kupuje barut i olovo za svoje hajduke. Ali-beg Fidahić je u zvorničkoj nahiji digao vojsku s nakanom da udari na Ćurčiju, nu ovaj ne smjedne prihvatiti boj s njim. Povukao se i sklonio u planinu.

U dolini Jadra ostao je sa svojim dijelom ustanika harambaša Boinović, Ćurčijin ratni drug, koji je prihvatio borbu s Bošnjacima. Bitka, žestoka i bespoštedna, trajala je cijelu noć, sve dok ustanici nisu poraženi, a Boinović utekao. Bošnjaci su povratili Ranilovaču i krenuli da vrate Loznicu te se učvrste u njoj. Ostatak ustaničke vojske, ne veći od tristo ljudi, još jednom se pokušao sudariti s Ali-begovom vojskom, nu Bošnjaci su ih opkolili i pobili trećinu. Pobili bi ih sve da ostalima nije pomogla noć te su se uspjeli izvući iz obruča. Ako harambaša Ćurčija nije dočekao smrt od Ali-begovih lju di, jeste od svojih vlastitih. Ubili su ga, na prevaru, pošto su ga pred Karađorđem okrivili da je izdajnik, kavgadžija, silnik i odmetnik.