Povodom godinu dana od smrti prof. dr. Enesa Durakovića, historičara književnosti, univerzitetskog profesora, jednog od najvažnijih istraživača bošnjačke književnosti, prisjećamo se njegovog neizmjernog doprinosa kulturnoj i akademskoj zajednici. Njegovo djelo ocijenjeno je ne samo kao vjerodostojna rekonstrukcija bošnjačkog književnog naslijeđa, već i kao ključni moment u njegovoj emancipaciji.Duraković je ukazao na višeslojnost i pluralizam bošnjačke književnosti, osporavajući monolitne nacionalne narative i zagovarajući interkulturni pristup. Prof. dr. Hilmo Neimarlija ističe da je “rasvijetlio epohu osporavanja i oslobađanja imaginacije Bošnjaka”.
Tačno prije godinu dana, u Sarajevu nas je napustio prof. dr. Enes Duraković, jedan od vodećih historičara književnosti, esejist, kritičar i antologičar, čiji je rad ostavio neizbrisiv trag u bošnjačkoj kulturi. Bio je redovni profesor na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta u Sarajevu, član Obnoviteljske skupštine Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ i njen predsjednik u presudnim godinama 1993–1994, te ministar obrazovanja, nauke, kulture i sporta u Vladi Republike Bosne i Hercegovine.
Rođen 14. augusta 1947. godine u Polju kod Dervente, cijeli svoj naučni i javni angažman posvetio je afirmaciji i institucionalizaciji bošnjačke književnosti. Njegova djela, od Govor i šutnja tajanstva (o Maku Dizdaru) do Obzori bošnjačke književnosti, ne samo da su pružila temeljne uvide u historijski kontinuitet književne tradicije Bošnjaka, već su i rasvijetlila društvene, političke i kulturne procese koji su oblikovali ovu književnost, često stavljenu na margine dominantnih jugoslavenskih i regionalnih naracija.
Borba za kanon i pravo na identitet
Duraković je beskompromisno insistirao na pravu Bošnjaka da imaju svoju književnu historiju, kanon i vlastitu autorefleksiju, suprotstavljajući se hegemonijskim politikama koje su sistemski potiskivale i poricale bošnjački književni identitet. U svojoj paradigmi književnopovijesnog istraživanja naglašavao je da se bošnjačka književnost kroz historiju suočavala s prisilnim „naturalizacijama“ unutar tuđih nacionalnih narativa, bilo kao folklorna pripovijest srpske ili hrvatske književnosti, bilo kao „regionalna“ grana bez vlastitog identiteta.
U njegovom kapitalnom djelu Obzori bošnjačke književnosti, Duraković postavlja ključna pitanja: Šta znači biti bošnjački pisac? Kako prepoznati i valorizirati bošnjački književni kanon u odnosu na dominantne književnohistorijske paradigme? Upozoravao je na to da institucionalizirani naučni rad na bošnjačkoj književnosti gotovo da nije postojao do kraja 20. stoljeća, dok su srpske i hrvatske nacionalne književnosti imale stabilne akademske sisteme zaštite i promocije.
Njegov naučni angažman nije bio samo teorijski – bio je i duboko aktivistički i institucionalno angažiran. Bio je jedan od urednika i inicijatora edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga, koja je nastala u izdanju BZK „Preporod“ zatim i urednik te autor čitavog niza antologija bošnjačke književnosti u izdavačkoj kući “Alef”, a ove monumentalne edicije i danas predstavljaju temeljno polazište za svako ozbiljno istraživanje bošnjačke književnosti.
Između prošlosti i budućnosti
U Durakovićevoj kritici dominantnih književnohistorijskih naracija ključna je teza o neprestanom procesu redefiniranja i rekonstrukcije književnog kanona. Prema njemu, kanon nije statična konstrukcija, već stalna borba za tumačenje i prepoznavanje vrijednosti – a bošnjačka književnost se u toj borbi često nalazila na marginama, bez institucionalne zaštite i akademskog utemeljenja.
Njegova analiza multikulturnog karaktera književnosti naroda u Bosni i Hercegovini pokazuje kako se identitet ne može svesti na jednostavne nacionalne, jezičke ili ideološke kategorije – on se neprestano gradi u interakciji sa širim kulturnim i političkim procesima. Stoga Duraković u svojim radovima poziva na kritičko i slojevito iščitavanje bošnjačke književne baštine, oslobođeno nacionalnoromantičarskih pojednostavljenja, ali i hegemonijskih negacija.
Duraković nas je svojim radom spasio od kulturne amnezije
U vremenu kada se bošnjački kulturni identitet ponovo suočava s pokušajima potiskivanja i revizije, rad prof. dr. Enesa Durakovića ostaje nezaobilazan putokaz. O njegovom djelu, njegovoj kritičkoj misli, ali i njegovoj institucionalnoj borbi za afirmaciju bošnjačke književnosti najbolje govore riječi onih koji su pratili i analizirali njegovo djelo.
Prof. dr. Hilmo Neimarlija naglašava epohalnost Durakovićevog doprinosa, posebno u vezi s otporom hegemonijskim narativima:
„Duraković provodi najstrožije zahvaćanje u bošnjačku temu nacionalne biblioteke i na najpotpuniji način rezimira epohu osporavanja, ‘pripitomljavanja’ i oslobađanja imaginacije Bošnjaka. U svom pristupu on odbacuje mitove, naglašavajući pluralizam književnih utjecaja – od južnoslavenskih, evropskih do islamskih. Njegova knjiga nije samo pregled historije književnosti, već i ključni trenutak u njenoj emancipaciji.“
Književnik Ervin Jahić ističe da je Duraković svojim djelima suprotstavio putu u nepostojanje jedne književnosti, boreći se protiv njenogdesubjektiviziranja i političkog svojatanja:
„Duraković je svojim radom spasio integritet jednog književnog stvaralaštva od kulturne amnezije i političkih instrumentalizacija, jasno kontrapunktirajući poetiku teksta politici kulture.“
Prof. dr. Dijana Hadžizukić ističe da je Duraković precizno ukazao na dvije ključne krajnosti s kojima se bošnjačka književnost suočavala:
„Jedan dio bošnjačke zajednice nacionalnoromantičarski je konstruirao identitet, dok je drugi svjesno negirao bilo kakvu poetičku zasebnost bošnjačke kulture i književnosti. Duraković je pokazao kako su osporavanje i prisvajanje ključne tačke u historiji bošnjačke književnosti, ali i kako su neki novi istraživači konačno pronašli ‘pravu mjeru’.“
Neka mu je vječni rahmet i hvala!
