Razgovor o književnosti kao prostoru dijaloga, kulturnom pamćenju Bosne i Hercegovine i mjestu humanističkih nauka u savremenom društvu
Dvodnevno stručno usavršavanje nastavnika Bosanskog jezika i kulture u Republici Hrvatskoj, održano u Zagrebu, otvorilo je niz važnih pitanja o ulozi jezika, književnosti i kulturnog naslijeđa u obrazovanju bošnjačke nacionalne manjine.
Među predavačima bila je i prof. dr. Ena Begović-Sokolija, vanredna profesorica na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, koja je predavanjem o interkulturalnim odnosima hrvatske i bošnjačke književnosti potaknula raspravu o kulturnom pamćenju i identitetu. Begović-Sokolija je prošle godine za izdavaštvo Nacionalne koordinacije Bošnjaka priredila Izabrane pjesme Muse Ćazima Ćatića, a u razgovoru za časopis Bosna govori o odgovornosti humanističkih nauka, izazovima savremenog obrazovanja i potrebi da književnost ostane prostor susreta i dijaloga.
BOSNA: Je li višeslojnost bosanskohercegovačkog kulturnog prostora njegova najveća interpretativna vrijednost ili danas češće predmet političkih aproprijacija?
BEGOVIĆ-SOKOLIJA: Bosna i Hercegovina nikada nije bila homogen i jednoznačan kulturni prostor i upravo u tome vidim njenu najveću vrijednost. Ovdje su se stoljećima susretali različiti religijski, kulturni i jezički svjetovi i taj susret nije ostao samo historijska činjenica nego je ispisao i našu književnost. Kada čitamo bosanskohercegovačke pisce, mi zapravo čitamo tragove tih susreta.
Naravno da danas postoje pokušaji da se ta složenost pojednostavi ili prisvoji iz različitih političkih perspektiva. Međutim, književnost se pokazuje mnogo otpornijom od ideologije. Njen glavni tok uporno svjedoči da se identitet ne gradi brisanjem drugoga, nego susretima, prožimanjima i razmjenama.
Zar nisu uvijek zanimljiviji mostovi nego granice? Književnost nas uči da su na mjestima susreta nastajala neka od njenih najvrednijih ostvarenja. Takav je primjer sevdalinka, koja je izrasla iz susreta starobosanske usmene tradicije s orijentalno-islamskim kulturnim naslijeđem i danas predstavlja jedno od najprepoznatljivijih obilježja bošnjačke i bosanskohercegovačke kulture. Ako to uspijemo prenijeti mlađim generacijama, pomogli smo im da razumiju vlastitu kulturnu stvarnost.
BOSNA: Koliko savremena humanistika uspijeva sagledati franjevačku baštinu kao dio šireg bosanskohercegovačkog kulturnog iskustva?
BEGOVIĆ-SOKOLIJA: Upravo sam se tokom rada na doktoratu uvjerila koliko je ovo pitanje i danas osjetljivo. Jedna profesorica koja je trebala biti članica komisije odbila je sudjelovati u odbrani moje disertacije zato što sam franjevačku književnu tradiciju u Bosni i Hercegovini nazvala bosanskohercegovačkom. Po njenom mišljenju ona je mogla biti samo hrvatska. Taj me događaj nije pokolebao, nego dodatno učvrstio u uvjerenju da nauka mora slijediti činjenice, a ne unaprijed zadane identitetske okvire.
Do problema dolazi onda kada se bosanski franjevci pokušaju „izmjestiti“ iz Bosne i Hercegovine i svesti isključivo na jednu nacionalnu književnost. Njihova historija govori upravo suprotno. Sintagma bosanski franjevci nije tek geografska odrednica. Ona označava pripadnike jednoga katoličkog reda koji su stoljećima u Bosni bili misionari, hroničari, pisci, učitelji, diplomati, čuvari jezika i knjige, ali i posrednici između različitih religijskih i kulturnih svjetova. Upravo je moj mentor, akademik Ivo Pranjković, radovima o jeziku bosanskih franjevaca pokazao koliko je ta sintagma naučno utemeljena.
Mene je, međutim, zanimalo nešto drugo: kako su bosanski franjevci od historijskih ličnosti postali književni likovi, a potom i figure kulturnog pamćenja koje različiti bosanskohercegovački pisci iznova prizivaju kada pokušavaju ispričati Bosnu. Andrić ih je prvi uveo u južnoslavensku interliterarnu zajednicu kao književne likove i time postavio ishodište onoga što sam nazvala franjevačkom pripovjedačkom Bosnom. Nakon njega cijeli niz autora – od Ivana Lovrenovića i Željka Ivankovića, preko Kemala Mahmutefendića i Dževada Karahasana, do Miljenka Jergovića, Josipa Mlakića, Nebojše Lujanovića i drugih – nastavlja dijalog s tom tradicijom, prepoznajući da su bosanski franjevci postali jedno od važnih mjesta kulturnog pamćenja Bosne i Hercegovine. Zato sam u svojim radovima govorila da ovdje više nije riječ samo o pamćenju u književnosti nego i o pamćenju književnosti. Mi danas svoje predodžbe o franjevcima, kao i o mnogo čemu drugom, uglavnom ne gradimo na povijesnim činjenicama nego na tome kako ih je književnost upamtila.
Tu savremena humanistika ima veliku odgovornost. Njen zadatak nije da kulturnu baštinu razvrstava prema današnjim političkim ili nacionalnim granicama, nego da objasni kako je ona nastajala i zašto je važna. Kulturno pamćenje nije natjecanje u tome kome nešto pripada. Ono je prostor u kojem prepoznajemo kako su se različite tradicije stoljećima međusobno oblikovale. Ako humanistika izgubi sposobnost da prepozna te zajedničke slojeve pamćenja, prestat će tumačiti kulturu, a počet će potvrđivati unaprijed zadane podjele.
Begović-Sokolija: Kulturno pamćenje nije natjecanje u tome kome nešto pripada
BOSNA: Kako danas braniti društvenu relevantnost književnosti u svijetu koji vrednuje utilitarnost i tržišno mjerljive kompetencije?
BEGOVIĆ-SOKOLIJA: Mislim da problem i jeste u tome što se vrijednost humanističkih nauka danas često pokušava mjeriti kriterijima koji za njih uopće nisu primjereni. Književnost ne može konkurirati tehnologiji u brzini ili efikasnosti, niti bi to trebala. Tehnologija nam može pomoći da brže dođemo do informacije, ali nas ne može naučiti šta ta informacija mijenja u našem razumijevanju čovjeka i svijeta. Drugim riječima, može odgovoriti na pitanje kako nešto učiniti, ali mnogo teže na pitanje zašto nešto uopće vrijedi činiti.
Posljednjih se godina sve manje mladih odlučuje za studij književnosti i jezika. To nije problem samo Bosne i Hercegovine nego gotovo cijele Evrope, ali nisam sklona pesimizmu. Svaka epoha vjerovala je da joj nisu potrebni pjesnici, filozofi ili historičari književnosti, a onda bi se u prijelomnim vremenima pokazalo koliko su nam potrebni ljudi koji znaju čitati, tumačiti, razumjeti i razgovarati.
Danas informacije zaista možemo pronaći jednim klikom. Ali razumijevanje još ne možemo. Umjetna inteligencija može napisati tekst, sažeti knjigu ili prevesti pjesmu, ali (još) ne može umjesto čovjeka osjećati, preuzeti moralnu odgovornost ili donositi vjerodostojne vrijednosne sudove. Upravo se time bave književnost i humanistika. One nas uče kako oblikujemo vlastiti identitet, kako razvijamo argumentirano mišljenje, kako razumijemo drugoga i kako prepoznajemo odgovornost za izgovorenu riječ. A u vremenu „fluidnih identiteta“, kako bi rekao Zygmunt Bauman, možda nam baš tih temeljnih ljudskih vrijednosti nedostaje više nego ikad.
Zato društvenu relevantnost književnosti danas ne treba braniti njenom korisnošću u tržišnom smislu, nego njenom nezamjenjivošću. Književnost ne stvara bolje algoritme, nego bolje ljude. A uvjerena sam da nijedno društvo ne može dugoročno napredovati ako zaboravi tu razliku.
BOSNA: Možemo li razumjeti povijest književnosti na južnoslavenskom prostoru ako je promatramo isključivo kroz odvojene nacionalne kanone?
BEGOVIĆ-SOKOLIJA: Nacionalni književni kanoni imaju svoju važnu ulogu: pomažu da razumijemo kontinuitet jedne književne tradicije, njen razvoj i njene posebnosti. Nevolja nastaje onda kada ih počnemo doživljavati kao zatvorene sisteme između kojih ne postoje dodiri. A povijest književnosti na južnoslavenskom prostoru pokazuje upravo suprotno – da su se književnosti stoljećima razvijale u neprekidnom dijalogu.
Na stručnom usavršavanju pokušala sam pokazati da učenicima bošnjačku književnost ne treba predstavljati kao „drugu“ ili „stranu“ književnost, nego kao književnost koja im pomaže bolje razumjeti Bosnu i Hercegovinu, vlastito porodično i kulturno naslijeđe, ali i književne sadržaje koje već susreću u hrvatskoj školi. Nastava bi trebala stvarati prostor u kojem će učenici sami otkrivati veze između poznatog i novog, hrvatske i bošnjačke književnosti, školskog kanona i manjinske perspektive.
Takvih veza ima mnogo više nego što se na prvi pogled čini. Usmena književnost zajednički je temelj iz kojeg izrastaju obje tradicije. Bošnjačke balade i hrvatske bugarštice oblikuju slične motive na različite načine. Hrvatski barok i bošnjačka divanska književnost postavljaju ista velika pitanja o čovjeku, prolaznosti i odnosu prema Bogu. Musa Ćazim Ćatić ne može se razumjeti bez hrvatske moderne, ni hrvatska moderna bez njegovog doprinosa.
A možda je najljepši primjer Antun Branko Šimić, koji iz Zagreba u sjećanje priziva Mostar kao dio vlastitog emocionalnog pejzaža: “Vidim Mostar, najljepši grad u cijeloj Bosni i Hercegovini, a meni najmiliji na svijetu, grad nad gradovima. Vidim njegove džamije i munare, vitke, stare, starinske munare, što poput ispruženih ruku skrušeno mole Alaha.” To nije pogled na nešto tuđe; to je ona “unutarnja drugost” o kojoj piše Marija Todorova u svojoj studiji o imaginarnom Balkanu. Ili, metaforičnim jezikom Šimićeve Hercegovine kazano, književnost je poput vode u hercegovačkom kršu; ne vidimo uvijek njen tok na površini, ali ona pronalazi put i povezuje ono što nam se čini razdvojenim.
To bi, između ostaloga, trebao biti zadatak savremene književne historiografije. Ne brisati posebnosti pojedinih književnosti, već razumjeti odnose i dodire među njima. Kada učenicima pokažemo te dodire, ne oduzimamo ništa ni hrvatskoj ni bošnjačkoj književnosti. Naprotiv, pomažemo im da ih obje razumiju potpunije.
Begović-Sokolija: Povijest književnosti na južnoslavenskom prostoru pokazuje da su se književnosti stoljećima razvijale u neprekidnom dijalogu
BOSNA: Koliko je izazovno akademska znanja o jeziku, književnosti i kulturi pretočiti u udžbenike razumljive i poticajne učenicima različitih uzrasta?
BEGOVIĆ-SOKOLIJA: To je vjerojatno najveći izazov svakog nastavnika, ali i svakog autora udžbenika. Nije dovoljno poznavati jezik, književnost ili kulturu; potrebno je pronaći način da ih učenik doživi kao nešto što se tiče njegovog vlastitog života. Dijete neće zavoljeti bosanski jezik zato što će napamet naučiti definiciju sevdalinke ili nabrojati nekoliko pisaca. Zavoljet će ga onda kada u priči, pjesmi ili narodnoj predaji prepozna nešto svoje – porodično sjećanje, riječ koju je čulo od nane ili djeda, krajolik koji pamti s putovanja ili običaj koji se još čuva u njegovoj porodici.
Model C u tome je posebno zahtjevan. On nije zamišljen kao paralelni školski sistem, nego kao dopunska nastava u kojoj se u svega nekoliko školskih sati sedmično susreću jezik, književnost, historija, geografija, kulturna baština, pa čak i elementi muzičke i likovne kulture. Nastavnik u okviru jednog predmeta povezuje sadržaje koje redovni sistem raspoređuje na više područja i od njih oblikuje smislenu cjelinu o jeziku, kulturi i identitetu.
Stoga smatram da su udžbenici Bosanski jezik 1 i Bosanski jezik 2 vrijedni pažnje. Kolega Bernes Aljukić, koji ima i univerzitetsko i osnovnoškolsko iskustvo u poučavanju, uspio je spojiti naučnu utemeljenost s didaktičkom mjerom. Posebno mi se dopada što su vizualna rješenja prilagođena uzrastu kojem su namijenjeni, jer djeca najprije uče očima, a tek onda pojmovima. Jednako su zanimljivo osmišljeni i načini vrednovanja ishoda učenja.
Smatram da je najvažnije da nastava Bosanskog jezika i kulture ne postane dodatna školska obaveza, nego da učenicima otvori njihovu vlastitu seharu uspomena, priča, jezika i kulturnog pamćenja. Ako iz učionice izađu s osjećajem da su bolje upoznali sebe, svoju porodicu i kulturu iz koje dolaze, onda je nastava ispunila svoj najvažniji cilj.
BOSNA: Kakvu odgovornost imaju nastavnici u prenošenju kulturnog pamćenja generacijama koje odrastaju u digitalnom okruženju i koliko je važno braniti ideju sporog čitanja?
BEGOVIĆ-SOKOLIJA: Mislim da danas nije najveći problem to što mladi čitaju književnost manje nego ranije. Veći je problem što sve rjeđe imaju priliku dovoljno dugo ostati uz jedan tekst.
U vremenu kratkih sadržaja i raspršene pažnje sporo čitanje postaje svojevrsni čin otpora brzom životu. Ono nas uči nečemu što nijedna tehnologija ne može učiniti umjesto nas – strpljenju, koncentraciji, promišljanju i razumijevanju.
To pitanje nije se pojavilo tek s društvenim mrežama; pisci su o njemu razmišljali mnogo ranije. Edgar Allan Poe u svom znamenitom eseju Filozofija kompozicije piše da književno djelo treba biti takve dužine da se može pročitati „u jednom dahu“, jer se jedino tako može sačuvati cjelina ili jedinstvo umjetničkog utiska. Drugim riječima, pitanje kako zadržati čitateljevu pažnju oduvijek je bilo jedno od temeljnih književnih pitanja. Možda zato neka djela, poput Hasanaginice, već više od dva stoljeća ne prestaju proizvoditi nove čitateljske utiske i nova tumačenja.
Još mi je zanimljivija druga Poeova misao iz istog eseja: pisac najprije bira utisak koji želi proizvesti, pa tek onda gradi djelo. Možda bi i nastava književnosti trebala krenuti od istog pitanja – ne koliko će učenik zapamtiti činjenica, nego kakav će trag tekst ostaviti u njemu. Ni kulturno pamćenje ne nastaje iz informacija, nego iz priča koje su nas promijenile.
Zato je zadatak nastavnika danas mnogo zahtjevniji. Oni trebaju stvoriti prostor u kojem će učenik zastati, postaviti pitanje, posumnjati, promijeniti mišljenje ili otkriti nešto o sebi. To je ono što književnost oduvijek čini najbolje.
BOSNA: Šta nam književnost može reći o društvu što nam ne mogu reći historiografija, sociologija ili političke nauke?
BEGOVIĆ-SOKOLIJA: Yuval Noah Harari u Sapiensu kaže da je upravo sposobnost stvaranja i dijeljenja fikcije ono što čovjeka razlikuje od svih drugih živih bića. Zahvaljujući pričama ljudi su počeli vjerovati u zajedničke mitove, religije, zakone, države i vrijednosti, pa su mogli sarađivati u mnogo većim zajednicama nego bilo koja druga vrsta. Drugim riječima, priča nije ukras ljudske civilizacije nego jedan od temelja na kojima je ona nastala.
Ako prihvatimo tu misao, onda književnost nije samo umjetnost nego i jedan od najvažnijih načina na koji razumijemo čovjeka. Zato često studentima govorim da, ako želimo saznati kada se dogodio Kandijski rat ili kako je bio uređen osmanski feudalni sistem, otvorit ćemo historijsku knjigu. Ali ako želimo razumjeti kako je izgledalo živjeti u tom svijetu, posegnut ćemo za bošnjačkom baladom Hasanaginica ili istoimenom dramom Alije Isakovića.
To je možda i najljepši primjer koliko je književnost slojevita. U jednoj jedinoj baladi susreću se historija, jezik, usmena tradicija, društveni odnosi, razlika između aga i begova, kultura krajiškog prostora, položaj žene, porodični i religijski običaji. Kada tome pridodamo Isakovićevu dramu, pred nama se otvara prava sehara kulturnog pamćenja o kojoj smo govorili. Hasanaginica u drami svoju djecu uči arebicu prema Fejzinom Ašiklijskom elif-ba, slušamo kako „u bešici sinku“ pjeva uspavanku, prepoznajemo poslovice, pratimo krajišnička pisma, razumijevamo šta znači knjiga oprošćenja. Poslije dolaze predstave, filmovi, romani i nove interpretacije: jedan tekst nastavlja živjeti kroz druge tekstove i umjetnosti.
A čitatelj sva ta znanja usvaja gotovo nesvjesno: prati sudbinu jedne žene i kroz nju razumijeva čitavu epohu.
Književnost nam omogućava da zajednički zamišljamo svijet i dijelimo iste priče i vrijednosti. U tome se krije njena kulturna snaga: u njoj učimo kako priče oblikuju čovjeka.
BOSNA: Ako književnost, kako je tvrdio Paul Ricoeur, sudjeluje u oblikovanju narativnog identiteta, kakva je odgovornost nastavnika u izboru tekstova za mlade generacije?
BEGOVIĆ-SOKOLIJA: Mislim da ta odgovornost počinje mnogo prije učionice. Počinje onda kada sastavljamo nastavne programe, pišemo čitanke, biramo lektiru ili odlučujemo koji će pisci predstavljati jednu književnost. Svaki izbor ujedno je i poruka o tome šta smatramo vrijednim da bude zapamćeno i preneseno novim generacijama.
Jednako je važno ono što sam naglasila i na nedavnom okruglom stolu o bošnjačkoj književnosti u lektiri za osnovnu školu. Ne mislim da je rješenje u tome da stalno proširujemo popise obaveznih djela ili da samo povećavamo broj autora. Mnogo je važnije da učenik stekne osjećaj kontinuiteta bošnjačke književnosti – da razumije kako se ona razvijala od usmene tradicije, preko alhamijado i divanske književnosti, do savremenih pisaca koji govore jezikom vremena u kojem i sami učenici odrastaju.
Kao majka troje djece možda danas bolje razumijem ono što kao univerzitetska profesorica ponekad nisam dovoljno uočavala.
Djeca ne odbacuju književnost zato što ne vole čitati. Odbacuju je onda kada ne uspiju pronaći vezu između pročitanog teksta i vlastitog iskustva. Zato mislim da je naš zadatak ne samo birati velika djela nego i pronaći način da ona progovore današnjim generacijama. Ponekad će to biti kroz savremenog autora, ponekad kroz grafički roman, filmsku adaptaciju ili povezivanje književnosti s historijom, muzikom i likovnom umjetnošću.
Voljela bih da učenik nakon završene škole ne ponese sa sobom samo popis pročitanih lektira i, još gore, strah od teksta, nego da ponese nešto mnogo važnije: ljubav prema knjigama, radoznalost i osjećaj da književnost govori i o njegovom životu.
Ako uspijemo odgojiti takvog čitatelja onda će on sam znati uroniti u Makovu „modru rijeku“, osluškivati Selimovićeve „tišine“ ili otkrivati sasvim nove književne svjetove. To bismo mogli smatrati najvećim uspjehom svakog obrazovanja. Jer književnost nije samo nastavni predmet – ona je jedan od načina na koji čovjek uči razumjeti sebe i druge.
Tekst je objavljen u 12. broju časopisa “Bosna”, koji je dostupan na linku.
