Kršćanska zajednica u Iranu, čije prisustvo na ovim prostorima traje već dva milenijuma, danas egzistira u dubokom procjepu između ustavom garantovanih povlastica i rigidne državne diskriminacije. Dok tradicionalne asirske i armenske crkve opstaju u nekoj vrsti izoliranog, zlatnog kaveza pod strogim nadzorom teokratskog režima, dotle se protestantski pokreti i konvertiti suočavaju s otvorenim progonom, oslikavajući dramatičnu sudbinu manjine koja se, uprkos dubokim historijskim korijenima, tiho povlači s bliskoistočne pozornice

„Muslimani nisu dokrajčili kršćane u Iranu. Mongoli jesu.“ Ova rečenica iz naučne studije Philipa O. Hopkinsa o etničkim kršćanima Irana, iako nosi dozu hiperbole jer su kršćani ipak preživjeli i mongolsku najezdu, precizno oslikava sudbinu ove zajednice. Njena historija je kompleksna, obilježena vječnim tenzijama, dramatičnim rezovima i neočekivanim uspjesima. To je trajanje dugo dva milenija, od misionarskih putovanja apostola po Partskom carstvu do Islamske revolucije 1979. godine, nakon koje se teokratska država prema svojim kršćanskim građanima odnosi uz neobičnu mješavinu privilegija i sistemske diskriminacije.

U Starom zavjetu, zemlja Parta opisuje se kao naklonjeno utočište za Jevreje. Sve što je Egipat uskraćivao biblijskim narodima, Persija im je pružala. Zato ne čudi što su Isusovi učenici krenuli na istok odmah nakon njegove smrti, preobrativši mnoge pripadnike lokalnih medijskih i elamskih plemena. Ti rani vjernici utemeljili su asirsku zajednicu, koja danas opstaje na tromeđi Irana, Iraka i Turske.

Prvobitno, carstvo im nije bilo neprijateljski nastrojeno jer je Partska država bila čuvena po vjerskoj toleranciji. Situacija se promijenila u trećem stoljeću kada vlast preuzima dinastija Sasanida, te zoroastrijski vladari postaju prvi progonitelji kršćana. Dolaskom islama na prostore današnjeg Irana nakon 651. godine, položaj im se privremeno popravio jer su se dvije zajednice prepoznale kao monoteistički sljedbenici srodnih objava. Međutim, već u osmom stoljeću, uvođenjem šerijatskih propisa poznatih kao Umarov ugovor, nastupaju prva institucionalna ograničenja koja će kulminirati 1256. godine dolaskom mongolske Zlatne horde.

Kršćani su u početku sarađivali s mongolskim osvajačima i zauzimali visoke položaje na dvoru. Ipak, kada su Mongoli primili islam, uslijedili su surovi progoni koji su asirsku zajednicu doveli na ivicu nestanka. Opstala je samo u izolovanoj enklavi oko jezera Urmija. Brutalnost mongolske vlasti nije bila usmjerena isključivo protiv kršćana, procjenjuje se da je teritorija današnjeg Irana tokom njihove vladavine izgubila više od deset miliona stanovnika.

Novi početak za iransko kršćanstvo nastupio je 1530. godine. Šah Abas I, peti vladar iz dinastije Safavida, nakon vojnog pohoda na sjever preselio je oko 60 hiljada armenskih porodica, blizu 300 hiljada kršćana, u srce svog carstva. To nije bio čin obijesti, već promišljen ekonomski potez. Persija, opustošena nakon mongolskog terora, nastojala je obnoviti svoju poziciju ključnog čvorišta na Putu svile. Safavidima su bili potrebni Armeni kao vješti trgovci i posrednici u odnosima s evropskim partnerima.

Njihov kršćanski identitet bio je njihova najveća prednost: italijanski i francuski trgovci u levantskim lukama imali su više povjerenja u Armene upravo zato što su dijelili istu vjeru. Zbog toga država nije imala interes da ih asimilira u islam. Armeni su ubrzo postali nova trgovačka, obrazovana i urbana elita čiji je uticaj rastao stoljećima, a Iran je kasnije pružio utočište i desetinama hiljada Armena koji su pobjegli pred osmanskim zločinima 1915. godine.

Pitanje opstanka ove zajednice usko je povezano s balansom između privilegija i pritisaka. Kada je država krajem 17. vijeka pokušala uvesti politiku prisilne islamizacije kroz diskriminatorne poreze, armenski odgovor bio je masovni egzodus prema zapadu. Shvativši da gubi ključnu ekonomsku snagu, dvor je brzo povukao odluku i uspostavio specifičan model izuzetaka koji je na snazi i u današnjoj Islamskoj Republici: kršćani su ostali izdvojeni, istovremeno zaštićeni i kontrolirani.

U današnjem Iranu, među 90 miliona stanovnika, živi jedva 100 hiljada kršćana. Iako su u parlamentu nesrazmjerno zastupljeni sa tri zagarantirana poslanička mjesta, zakon im strogo zabranjuje rad u vladi ili napredovanje do visokih činova u vojsci. Imaju pravo na sopstvene građanske sudove i porodični zakon, ali su u krivičnim postupcima u duboko podređenom položaju. Kršćanin ne može svjedočiti na sudu protiv muslimana, niti može naslijediti imovinu ukoliko među nasljednicima postoji makar jedan član islamske vjeroispovijesti.

Kršćanima je dozvoljena proizvodnja i konzumacija alkohola unutar njihova četiri zida, ali je svećenstvu najstrože zabranjeno služenje liturgije na persijskom jeziku kako bi se spriječilo širenje vjerskih poruka među većinskim stanovništvom. Prozelitizam je crvena linija koju niko ne smije preći.

U praksi, ovaj rigidni pravni okvir vodi u potpunu društvenu izolaciju. Mješoviti brakovi su izuzetno rijetki i traumatični; kršćani koji stupe u brak s muslimanima bivaju izopšteni iz svoje zajednice, gubeći sve socijalne i profesionalne privilegije unutar nje. Armenska zajednica, iako materijalno situirana, živi u nekoj vrsti klaustrofobičnog geta, potpuno odvojena od kulture svojih komšija. Iako njihovi vjerski lideri redovno šalju poruke lojalnosti Islamskoj revoluciji, realnost je neumoljiva, od 1980. godine jermenska zajednica u Iranu izgubila je polovinu svog članstva.

Pored tradicionalnih asirskih i armenskih crkava, u Iranu postoji i treća, znatno manja, ali daleko ugroženija kršćanska grupa, protestantski evangelisti. Tokom šezdesetih godina prošlog stoljeća, režim šaha Muhameda Reze Pahlavija, zahvaljujući bliskim vezama sa Sjedinjenim Američkim Državama, dozvolio je rad američkim misionarima i pastorima.

Nakon revolucije 1979. godine, gnjev novih vlasti obrušio se upravo na njihove sljedbenike, uglavnom konvertite s islama. Haik Hovsepian Mehr, predsjednik Savjeta protestantskih crkava i najglasniji kritičar državnog pritiska na vjerske slobode, nestao je i pronađen je ubijen 1994. godine, neposredno nakon što je izdejstvovao oslobađanje jednog zatvorenog pastora. Njegov nasljednik na čelu crkve, Tateos Mikaelian, doživio je istu sudbinu nekoliko mjeseci kasnije. Dok su vlasti tvrdile da su ubistva djelo sunitskih ekstremističkih grupa, za preostale evangelističke zajednice to je bio jasan signal da u novom poretku za njih nema mjesta.