Novi, splitski „Ero s onoga svijeta“ još jednom potvrđuje kako istinska klasika nadilazi vrijeme i iznova osvaja publiku. Ali nije sve išlo tako glatko kako bi se moglo možda zaključiti iz današnje perspektive. Praizvedba opere “Ero s onoga svijeta” prije nešto više od 90 godina, odnosno 1935. godine, nije bila toliko posjećena. Dvorana zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta te večeri je bila poluprazna, ali svjedno je ta noć označila početak leta u visine komične opere u tri čina „Ero s onoga svijeta“, djela koje će obilježiti cijelo jedno stoljeće hrvatske i južnoslavenske muzičke kulture.

U Hrvatskom narodnom kazalištu Split sinoć je održana premijera nove produkcije opere „Ero s onoga svijeta“, jednog od najznačajnijih i najizvođenijih djela hrvatske operne baštine. Riječ je o naslovu koji je na splitskoj pozornici posljednji put premijerno izveden prije 25 godina, a njegova nova inscenacija dolazi i u kontekstu obilježavanja godine posvećene Jakovu Gotovcu i Ivi Tijardoviću, čime se dodatno naglašava simbolička i repertoarna važnost. Pred ispunjenim gledalištem predstava je nagrađena snažnim i dugotrajnim pljeskom publike.

Redateljsko čitanje Hrvoja Korbara donosi savremen scenski pristup zadržavajući prepoznatljivu duhovitost i emocionalnu toplinu bez gubitka autentične snage. Među rješenjima izdvaja se reinterpretacija motiva konja, koji su zamijenjeni motorom i automobilom, naravno mercedesom, kao  simbolički most između tradicije i savremenosti.

“Izuzetno sam zadovoljan i ponosan na cijeli ansambl. Ova produkcija potvrđuje kako se klasika može interpretirati na nov način, a da pritom zadrži sve ono što je čini bliskom i dragom publici”, istaknuo je v.d. intendanta Božo Župić.

Redatelj Hrvoje Korbar osvrnuo se na rad na predstavi: “Bilo je veliko zadovoljstvo ponovno raditi sa sjajnim ansamblom splitske opere i gostujućim izvođačima, a sam proces bio je ispunjen veseljem i radošću te vjerujem da smo to večeras prenijeli i publici. Izazov je postaviti ovakvo kanonsko djelo na drugačiji način, ali smatram da nam je to na neki način i dužnost kako bismo ta djela približili i novim generacijama gledatelja, ali i ukazali na njihovu veličinu – svako veliko djelo moguće je interpretirati na različite načine, dok su ona manje vrijedna osuđena uvijek na istu interpretaciju. Da citiram junaka Lampedusinog romana ‘Gepard’ – ‘Ako želimo da sve ostane kako jest, sve se mora promijeniti’”.

Premijernom izvedbom  ravnao je Mikhail Sinkevich, dok su u naslovnim ulogama nastupili Martin Sušnik kao Mića, Božo Župić kao Marko, Terezija Kusanović kao Doma, Josipa Lončar kao Đula, Marko Lasić kao Mlinar Sima te Tea Požgaj kao Čobanče.

Uz orkestar i zbor Opere HNK Split, u predstavi su sudjelovali i plesači folklornog ansambla  Jedinstvo.

Klasika iznova osvaja publiku

Premijera je okupila i brojna istaknuta imena iz kulturnog, javnog i društvenog života. Večer je protekla u pozitivnoj atmosferi, u znaku susreta i zajedničkog slavljenja jednog od temeljnih djela hrvatske operne literature.

Novi, splitski „Ero s onoga svijeta“ još jednom potvrđuje kako istinska klasika nadilazi vrijeme i iznova osvaja publiku. Ali nije sve išlo tako glatko kako bi se moglo možda zaključiti iz današnje perspektive. Praizvedba opere “Ero s onoga svijeta” prije nešto više od 90 godina, odnosno 1935. godine, nije bila toliko posjećena. Dvorana zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta te večeri je bila poluprazna, ali svjedno je ta noć označila početak leta u visine komične opere u tri čina „Ero s onoga svijeta“, djela koje će obilježiti cijelo jedno stoljeće hrvatske i južnoslavenske muzičke kulture.

Kompozitor Jakov Gotovac, tada 43-godišnjak, završio je partituru 8. maja 1935. u 22:47 sati, pažljivo zapisavši vrijeme i dodavši jednostavnu bilješku: „Hvala Bogu!“ Time je okončan proces stvaranja koji je trajao dvije godine i sedam mjeseci, započet još 1932. godine u jednoj zagrebačkoj kafani, gdje je Gotovac prvi put pokazao skicu svog novog djela prijatelju i libretisti Milanu Begoviću.

Begović, književnik iz Vrlike, odmah je u toj skici prepoznao potencijal za živu komediju, ukorijenjenu u folklor Dalmatinske zagore. Njihova saradnja, spoj temperamenta i intuicije, iznjedrila je priču o Mići, mladiću koji se, slijedeći majčin savjet, prerušava u siromaha kako bi pronašao djevojku koja će ga voljeti zbog njega samog. Pod imenom Ero s onoga svijeta, pojavljuje se na guvnu gazde Marka i započinje niz komičnih prevara i nadmudrivanja, dok na kraju ne osvoji srce Markove kćeri Đule.

Gotovac je u muziku unio motive iz cijelog južnoslavenskog prostora, dalmatinske napjeve, slavonske svatovske melodije, makedonske i kosovske ritmove, stvarajući djelo koje prevazilazi granice jednog folklora i postaje univerzalna priča o ljubavi, lukavstvu i ljudskoj toplini.

Premijera je održana 2. novembra 1935. godine, simbolično, na Dušni dan, pred polupraznim gledalištem. „Očito je postojala sumnja prema domaćim kompozitorima“, prisjećao se Gotovčev sin Pero, koji je tada imao osam godina. Ipak, oni koji su te večeri prisustvovali izvedbi izašli su iz kazališta oduševljeni. Kritike su bile uglavnom pozitivne, iako se dugo vjerovalo u izmišljeni negativni citat kritičara Luje Šafraneka-Kavića („I opet je jedan hrvatski kompozitor uzalud napisao operu“), koji se, kako je kasnije dokazala muzikologinja Sanja Majer-Bobetko, nikada nije pojavio u stvarnim novinama.

Živa institucija

Već tada su i najstroži kritičari, poput Marije Barbieri, isticali da je Gotovac načinio „ogroman skok naprijed“ u odnosu na svoja ranija djela, stvarajući „majstorsku i inspirisanu partituru“. Publika je reagovala burnim ovacijama, izvođači su pozivani na desetine puta pred zastor, a scena je bila preplavljena cvijećem i lovorikama.

Već sljedeće godine „Ero“ je izveden u Brnu, potom u Ljubljani, Beogradu, Splitu, Osijeku, a ubrzo i širom Evrope, u Italiji, Njemačkoj, Poljskoj, Velikoj Britaniji. Libretto je preveden na više od deset jezika: slovenski, njemački (Ero, der Schelm), engleski (Ero, the Joker), talijanski (Ero, lo sposo caduto dal cielo), pa čak i finski. Danas se procjenjuje da je opera u proteklih 90 godina izvedena u gotovo isto toliko gradova.

Prve zvijezde praizvedbe bili su tenor Mario Šimenc kao Ero, Gita Gjuranec kao Đula, Josip Križaj kao gazda Marko i Ančica Mitrović kao Doma. Kasnije su ulogu Miće proslavili legendarni tenori poput Josipa Gostiča, čija je interpretacija iz 1962. godine, snimljena s Brankom Stilinović i Marijanom Radev, ostala zlatni standard za sve buduće generacije.

Opera „Ero s onoga svijeta“ danas je živa institucija, koja je 2018. postala prva hrvatska opera prenošena uživo preko međunarodne platforme OperaVision, gdje ju je gledalo više miliona ljudi. Te iste godine proslavila je i jubilarnu 700. izvedbu.

Zanimljivo je da Gotovac u svakoj verziji insistirao da se na sceni pojavi pravi konj što je često izazivalo komične situacije. Na turneju u Kijevu, konj se tokom predstave okrenuo publici repom i odbio da se pomjeri, dok je Ero morao pjevati unatrag. U jednoj drugoj izvedbi magarac Miha je, čekajući svoj ulazak, glasnim njakanjem prekinuo duet Miće i Dome, na oduševljenje publike.

Popularnost opere prešla je i u svijet pop-kulture: bend Let 3 obradio je završno kolo „Što na nebu sja visoko“ na albumu Bombardiranje Srbije i Čačka i izveo ga na Eurosongu, dok se motivi iz „Ere“ prepoznaju i u pjesmi „Geni kameni“ Marka Perkovića Thompsona.

„Ero s onoga svijeta“ ne samo da je najizvođenija hrvatska opera, već i simbol kulturnog identiteta, djelo koje je spojilo humor, muziku, folklor i univerzalnu ljudskost. Kako je znao reći sam Gotovac: „Begović i ja smo svoje napravili a ako se kome ne sviđa, neka napiše novu operu.“