Izgubljeni grad Petra, smješten u jordanskoj pustinji, isklesali su Nabatejci u stijeni oko četvrtog stoljeća p.n.e. Ovaj trgovački narod odabrao je ovu stratešku lokaciju kako bi kontrolirao važne trgovačke putove koji su povezivali Arabiju, Egipat i Siriju. Odabir da se isklesa izravno u pješčenjak nije bio samo estetski, već i praktičan: ovaj mekani materijal bio je jednostavan za obradu i pružao je otpornost tijekom vremena.
Nabatejci su iskoristili geografiju tog područja kako bi izgradili jedinstveni grad, ne samo stvarajući impresivne hramove i grobnice, već i razvijajući napredni hidraulički sistem koji je skupljao, pohranjivao i distribuirao vodu u sušnom okruženju. To je omogućilo Petri da napreduje kao trgovačko i kulturno središte usred pustinje.
Njihovo nomadsko porijeklo omogućilo im je da ovladaju pustinjskim putevima i trgovačkim karavanima, što je postalo temelj njihove moći. Do 1. stoljeća p.n.e. uspostavili su snažno kraljevstvo s organiziranom upravom i gospodarskom mrežom koja se protezala preko Bliskog istoka.
Njihova sposobnost da osiguravaju vodu u pustinji putem naprednih hidrauličkih istema – uključujući cisterne, kanale i brane – omogućila im je da održavaju oaze i trgovačke postaje, poput Petre i Hegre (danas Madain Saleh u Saudijskoj Arabiji).
Njihova je kultura bila mješavina arapskih tradicija i utjecaja helenističkog svijeta, posebno nakon kontakta s Grcima i Rimljanima. Njihova umjetnost i arhitektura, vidljive u monumentalnim grobnicama i hramovima Petre, pokazuju spoj istočnjačkih i zapadnjačkih stilova. Obrađivali su keramiku izuzetne kvalitete, poznatu po tankim stijenkama i elegantnim oblicima.
Religija Nabatejaca bila je politeistička, s naglaskom na štovanje bogova povezanih s prirodom i plodnošću. Glavno božanstvo bio je Dushara (Dhu-Shara), bog planina i oluja, često prikazivan zajedno s njegovom suprugom Al-Uzzom. Žrtvenici i svetišta, često uklesani u stijene, bili su važan dio njihovog vjerskog života.
Nabatejci su bili majstori inženjerstva. Osim hidrauličkih sistema, razvili su tehnike rezbarenja stijena koje su im omogućile izgradnju grandioznih struktura poput Al-Khazneha (“Blaga”) u Petri. Njihovi gradovi bili su strateški smješteni i fortificirani, često u uskim kanjonima poput Siqa u Petri, što je pružalo prirodnu odbranu.
Nabatejci su ostavili neizbrisiv trag u historiji svojim inovacijama, trgovačkom mrežom i arhitektonskim čudima. Petra, danas UNESCO-va svjetska baština, svjedoči o njihovoj genijalnosti i privlači milione posjetitelja. Njihova sposobnost da uspiju u negostoljubivom pustinjskom okruženju ostaje inspiracija i dokaz ljudske prilagodljivosti i kreativnosti.
S vremenom je grad Petra izgubio svoju važnost i bio napušten, ostajući zaboravljen tokom nekoliko stoljeća. Ponovno je otkriven u 19. stoljeću, kada je ovaj arhitektonski i arheološki dragulj vraćen svijetu. Danas njegove isklesane fasade i genijalna inženjerska rješenja i dalje zadivljuju posjetitelje, čineći Petru jednim od najfascinantnijih čuda drevnog svijeta.
