Cjelokupna po­litička moć u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji (FNRJ) bila je koncentrirana u rukama Centralnoga komiteta (CK) Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), odnosno njegova najužeg tijela Politbiroa predvođenog Josipom Brozom. Naravno, jedinstvo političke i državne vlasti počevši od save­znog nivoa do najnižih lokalnih tijela vlasti garantiralo je neupitnost u provedbi zacrtanih političkih ciljeva.

Jedan od najvažnijih ciljeva kulturno-prosvjetne politike koju je KPJ proklamovala u vrijeme dolaska na vlast bio je opismenjavanje stanovništva, podizanje kulturno-prosvjetnog nivoa stanovništva, razvoj školstva i dr. Rad na opismenjavanju posmatran je kao preduslov za daljni kulturno-prosvjetni rad u socijalističkom društvu. Vlast je nastojala osposobiti što veći broj stanovnika za uključivanje u društveno-politički život, (privredu, proizvodnju i izgradnju) i omogućiti ideološko i agitaciono-propagandno djelovanje putem štampe i literature na što šire slojeve do tada nepismenog stanovništva.

U složeni proces opismenjavanja stanovništva poslije Drugog svjetskog rata, uključena je bila i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, stavljajući se na raspolaganje sa svojim resursima, a posebno sa svojim službenicima-imamima. Od imama u džematima je Islamska zajednica tražila da održavaju analfabetske kurseve za nepismeno stanovništvo, tj. za svoje džematlije.

Analfabetski kursevi su bili najekonomičniji i tada najsvrsishodniji način da se pretežno nepismeno stanovništvo Bosne i Hercegovine i postratne Jugoslavije opismeni.

U nastavnom planu i programu za analfabetske kurseve istaknuto je kako je cilj njihovog osnivanja suzbijanje nepismenosti, te da oni trebaju da obuhvate sve nepismene od 14 do 45 godina kao i djecu odraslu za školu u mjestima gdje nema škole. Stručno vođenje ovih kurseva povjereno je učiteljima, ali i nestručnim poučavateljima, uglavnom partijskim aktivistima, koji su prije postupka opismenjavanja prolazili kratki kurs iz metodike opismenjavanja.

Kursevi su organizi­rani uglavnom u zimskom periodu u večernjim satima. Osim analfabetskih kurseva organizovane su i čitalačke grupe, kao dodatna nastava polaznicima i svršenicima analfabetskih kurseva. Na njima se produbljivalo i usavršavalo znanje naučeno na kursevima, te vršena tzv. ideološka i partijska nadgradnja polaznika.

Prema dostupnim podacima u NR Bosni i Hercegovini je u periodu od 1945. do 1951. godine, održano 44.072 analfabetskih kurseva na kojima je opismenjeno 709.437 osoba. Među njima je bilo 256.223 muškaraca i 453.214 žena, a sagledavajući dobnu strukturu treba naglasiti da je njih 508.034 bilo mlađe od 25 godina starosti, dok su preostale 201.403 opismenjene osobe bile iznad 25 godina starosti.

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je i prije Drugog svjetskog rata bila uključena u proces opismenjavanja bošnjačkog stanovništva i o tome svjedoči inicijativa na suzbijanju nepismenosti. Tu inicijativu je 1938. godine pokrenuo Vakufsko-mearifski saborski odbor, koji je u tu svrhu dao izraditi i štampati odgovarajuću količinu početnica za nepismene i druge prigodne literature. Pri sreskim vakufskim povjerenstvima osnovani su posebni odbori za realizaciju akcije, uključujući mjesne imame, učitelje i profesore.

Bilo je planirano da se analfabetskim kursevima i distribucijom popularnog štiva smanji veliki broj nepismenih osoba među Bošnjacima koji je krajem 1930-tih iznosio: 87,65% žena i 56,46% muškaraca. Važno je napomenuti i to da se manji broj nepismenih nalazio u gradovima i većim naseljima, dok su sela, zbog nedostatka škola, bila pretežno zastupljena sa nepismenim stanovništvom. Na čelu cjelokupne kampanje bio je Glavni odbor za suzbijanje nepismenosti, osnovan pri Ulema-medžlisu sa reisom Spahom na čelu, što dodatno potvrđuje ozbiljnost problema nepismenosti među Bošnjacima kao i spremnosti Islamske zajednice u BiH da doprinese njegovom rješavanju ili ublažavanju.

Poslije Drugog svjetskog rata, Islamska zajednica u BiH bila je uključena u aktivnosti nove (komunističke) vlasti na planu opismenjivanja stanovništva Bosne i Her­cegovine. Naime, Ulema medžlis u Sarajevu je u prvim poslijeratnim godinama upućivao raspise organima i službenicima Islamske zajednice u BiH s ciljem ukazivanja na značaj njihovog učešća u održavanju analfabetskih kurseva, kao i u ostalim kulturno prosvjetnim akcijama.

Tim podovom je Ulema medžlis u Sarajevu, 20. februara 1947. godine, uputio „Raspis“ svim sreskim vakufsko-mearifskim povjerenstvima. U istom je decidno propisano „da će svi službenici Islamske vjerske zajednice pored svoje redovne dužnosti, u saradnji sa Narodnom vlašću primati obaveze održavanja analfabetskih tečajeva, tečajeva produžnih znanja, pomaganje raznih kulturnih prosvjetnih akcija, te će u svojoj sredini u džematu, djelovati u tom smislu da bi se što prije postigli što veći uspjesi u kulturno prosvjetnom uzdizanju širokih narodnih slojeva.“

Pored toga, imamima se sugerisalo da shodno novim društveno-političkim okolnostima govore muslimanima sljedeće životne upute: „Rad je najveće imanje; vaspitati narod u radu znači i vršiti vjerske dužnosti; pomoću rada se omogućuje vršenje vjerskih dužnosti zekata i hadža; učestvovati u obnovi i izgradnji zemlje znači vršiti patriotsku dužnost i dr.“

U „Raspisu“ konstatuju i teške postratne materijalne prilike u bosanskim džematima: „Mnogo domova je popaljeno i porušeno, mnogo je naselja stradalo, mnogo je džamija, mekteba i medresa popaljeno i porušeno, pa je potrebno da službenici Islamske vjerske zajednice objašnjavaju smisao hadisa koji glasi: `Alejkum bil-džemati`, što u širem smislu riječi znači: `Zajedničkim naporima, udruživanjem, zajedničkim stvaralaštvom i zajedničkom pomoći treba rješavati sve zadatke i ispunjavati sve obaveze s ciljem da se postigne opća sreća.`“

Primjetno je da Islamska zajednica u teškim društveno-političkim okolnostima poziva muslimane na zajedništvo, posebno u svim društveno korisnim poslovima. Među tim poslovima svakako se podrazumijeva i opismenjavanje kroz analfabetske kurseve, ali i na druge oblike opismenjavanja Bošnjaka, kao što je upisivanje (ženske) djece u škole isl.

Ulema medžlis u Sarajevu je, 03. novembra 1947. godine, uputilo još jedan „Raspis“ lokalnim organima–povjerenstvima, a koji se odnosio na opismenjavanje i prosvjećivanje bošnjačkog stanovništva. Njime je posebno naglašena važnost narodnog prosvjećivanja u kontekstu Petogodišnjeg plana komunističke vlasti. S toga je akcentirano da se ne smije dozvoliti „da ostane nepismen nijedan član IVZ“.

Vjerski službenici IZ u BiH (imami, mualimi, muderisi, džemat­ski imami i drugi) su ponovo pozvani da pruže punu pomoć u aktivnostima na prosvjećivanju naroda, tako što će sve nepismene muslimane i muslimanke do 45 godina starosti pozvati da se prijave i redovno pohađaju analfabetske kurseve. Nadalje, vjerski službenici IZ u BiH su dobili zadaću da održavaju analfabetske kurseve u svim sredinama gdje postoje uslovi za njihovo izvođenje, kao i da upute svu doraslu musliman­sku mušku i žensku djecu da se upišu u osnovne škole. Fokus je stavljen i na fenomen onemogućavanja školovanja muslimanske ženske djece od strane „zaostalih ljudi“.