Pouzdano se zna, navodi on, da su pjevače na dvorovima držali begovi Gradaščevići iz Gradašca, Ljubovići s Hercegovine, Beširevići iz Ostrošca. Naročito je bio sklon pjevačima Smail-aga Čengić.

Bosanskohercegovački kapetani, dizdari, begovi i age imali su u svojim konacima posebne narodne pjevače. Oni su pjevali o junacima, bitkama, ljubavi i događajima koje je narod želio sačuvati u pamćenju.

Muhamed Hadžijahić u tekstu objavljenom 1935. godine u “Narodnoj uzdanici” podsjeća na dugu tradiciju narodne pjesme u Bosni i Hercegovini. Ljubav prema pjesmi, piše Hadžijahić, bila je prisutna i kod običnog čovjeka i kod najmoćnijih velikaša.

Prema najstarijim zabilješkama stranih književnih radnika Slaveni su bili ljubitelji pjesme, piše Hadžijahić. Bizantijski pisac iz VII. stoljeća Teofilakt Simokate spominje trojicu Slavena, koji žive na području bizantijske države s „kitarama” i „lirama” u ruci. Prvu pouzdanu vijest o slavenskoj lirici zabilježio je Martin Galla, poljski Ijetopisac iz XI. stoljeća.

“Islamiziranjem Bosne bosanskohercegovački muslimani ostaše i nadalje pjesnički narod. Kod najskromnijeg pučanina i najmoćnijeg velikaša opaža se ljubav prema narodnoj pjesmi”, navodi Hadžijahić. Njemački pisac Benedikt Kuripeschitz u svom putopisu od 1531. god. kaže da je čuo pjesme o begu Malkošiću (Malkoschitz) i njegovim čestitim djelima u Hrvatima i Bosni. Po Šimčiku Malkošić „će biti jedan od glasovite turske porodice Malkoča ili Malkočevića, koji se od druge polovice XV stoljeća često spominju u historiji južnih Slovenaca i Ugarske. Godine 1554. spominje mađarski kroničar Sebastijan Tinodi glasovitog guslara Dimitriju Karamana u svojoj latinskoj kronici u stihu. Tinodi kaže da je Karaman svojom umjetnošću toliko zadivio lipovskog bega, da ga je obasuo darovima. Putnik Pavle iz Rovinja bilježi da je čuo u Visokom 1640. godine narodne pjesme od pjevača, koje su ga učinile melanholičnim.

“Jamačno pjesme bijahu bugarštice, koje su po sadržaju obično tužne”, piše Hadžijahić.

Pouzdano se zna, navodi on, da su pjevače na dvorovima držali begovi Gradaščevići iz Gradašca, Ljubovići s Hercegovine, Beširevići iz Ostrošca. Naročito je bio sklon pjevačima Smail-aga Čengić.

Dr. Bašagić u „Najstarijem fermanu begova Čengića” pripovijeda: “Čuo sam više puta od Selima Štroke, koji je služio Smailagu i cijeli život proveo u službi Čengića jedan citat iz narodne pjesme o Grahovskom boju i zapamtio ga doslovice, pa mislim da neće biti na odmet, ako ga ovdje zabilježim i predam uspomeni. Ovako bi uvijek zapjevao kad bi se otvorio eglen o Smail-agi:

Svijetla sablja age Čengića

sasiječe sedam Petrovića

na Grahovu polju širokome.

Na sramotu knjazu brđanskome.

U epu slavnog Ivana Mažuranića „Smrt Smail age Čengića” stihovi 937 i dalje glase:

„Vjera moja ti si pjevač dobar,

A ja željan gusal i pjevača:

De zapjevaj da me želja mine.”

Usta Bauk, gusle skide,

A pa smjeran podvitieh nogu

Na prijašnje sjede mjesto .

Te nasloni pred sobome gudnu lučcem zveketniem

Amo tamo po konjskome repu;

Pak gdje klinac nekoliko puta

Krenut škrinu u gromovit

Uz udesne strune veće.

Glas ovako Iukav pjevač zače:

„Mili Bože, čuda velikoga!

Kakav bješe Rizvan aga silni

I na sablji i na konju vitu,

I na puški i na nožu ljutu,

l na šaci i na dobru konju.

O Ali-paši Rizvanbegoviću zabilježio je Ata Nerćes (Hamdija Mulić) jednu karakterističnu anegdotu, koju doslovice prenosimo: “Pripovijedaju da je Ali-paša Rizvanbegović jednoč uz duge zimske noći pozvao tada na glasu guslara i narodnog pjevača u Hercegovini Ishaka da mu sijelo zabavlja. Ishak ugodio žice na guslama, ugodio grlo što je bolje mogao, pa otpočeo nekakvu od starina junačku pjesmu. Poslije poduga dva-tri sahata, pošto je uvijek jednu otegao, upita ga začuđen paša:

– E andansani Ishače, gdje je, dina ti ču toliku? Ja je nijesam nikad čuo.

– E pašo, nijesam vala ni ja, no mi se noćas otvorilo pievati.

– Ha nalet ti šera bilo, zar si se meni doš'o ovdi izlagivati!

Pa i opet ga je paša lijepo nadario”.

Husein beg Kulinović (umro 1858.) držao je često u svom domu po dva pjevača mjesecima pa i godinama. „Slušao je i ispravljao njihove pjesme, prepirao se s njima ili im pjevao svoje pjesme, i onda ih otpremao s bogatim darovima. Priča se za Dedagu Čengića, Smail-agina sina, da je uvijek poslije večere zahtijevao od svog guslara da mu pjeva junačke pjesme. Beglerbeg Ljubović, koji je živio u Omer-pašino vrijeme, ljubio je narodnu poeziju, te je oko sebe okupljao pjevače.

U Bosni se junačke pjesme pjevaju uz dvožicu tamburu. Francuski putopisac Poullet putovao je godine 1658. kroz Bosnu i o tamburi piše: „lmaju još neku vrst glazbala, koju zovu tamburica (tabourat), a koja oblikom i veličinom podsjeća na drvenu cipelu naših seljaka. Držak je dugačak tri četvrtine aršina, a nešto širi od dva dobra prsta. Na njoj su zategnute samo tri mjedene žice u koje udaraju percem, ali za to oni tvrde da im je moguće nadoknaditi njihov nedostatak s pomoću brojnih tipaka, kojima se služe za izvođenje akorda. Ja mislim da nije baš potrebno uobraziti melodiju, koja se dobiva ovim glazbalom, a Turci su njome toliko zanešeni, da nema među njima djetića iz dobre hiće, koji ne bi znao uz nju igraiti, koji je ne bi posjedovao i posvuda nosio uza se, na putu, u ratu, pješke, na konju, bilo privezanu uz korice njegova ćemera, bilo pritegnutu, na plećima uporedo s njegovim čibukom”.