Nažalost, ovaj nakaradni plan danas je dobio i sudski epilog. Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda u Sarajevu brisao je upis Grada Sarajeva kao vlasnika Vijećnice. Ponovo je upisano državno vlasništvo, a Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH vraćena je kao korisnik zgrade.

U Kampusu Univerziteta u Sarajevu, gdje je danas u trošnoj i oronuloj zgradi smještena Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, prostor je neuslovan. No, nekoliko stotina metara dalje gradi se nova zgrada Univerzitetske biblioteke. Biće to moderan objekat namjenski pravljen za biblioteku u koji je Vlada Kantona Sarajevo uložila 20 miliona maraka, a Saudijski fond 60 miliona. U takvoj, namjenski izgraženoj zgradi nema mjesta za Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku.

Ali zato ima u Vijećnici, koja niti je projektovana niti prilagođena za potrebe biblioteke. Vijećnica ispunjava samo jedan uslov za smještaj Nacionalne i univerzitetske bibliteke – jugonostalgični sentiment. U svijesti zagovornika i realizatora ove nakaradne ideje početak svijeta je 1945. godine  i sve što je bilo u komunizmu mora postojati i danas, bez obzira na to je li opravdano ili nije. 

Nažalost, ovaj nakaradni plan danas je dobio i sudski epilog. Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda u Sarajevu brisao je upis Grada Sarajeva kao vlasnika Vijećnice. Ponovo je upisano državno vlasništvo, a Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH vraćena je kao korisnik zgrade.

Rješenje je doneseno 16. novembra po rješenju Kantonalnog suda u Sarajevu od 1. juna ove godine. Brisani su svi upisi napravljeni rješenjem istog ureda od 27. februara 2023. godine, kojim je Grad Sarajevo upisan kao vlasnik Vijećnice sa dijelom 1/1. Vraćeno je ranije stanje: državno vlasništvo sa dijelom 1/1, upisano 1948. godine, i Biblioteka kao organ korištenja na osnovu rješenja iz 1958. godine. Vraćena je i zabilježba da je Vijećnica nacionalni spomenik BiH. 

Projekat austrougarske uprave

Zgarda Vijećnice, kako je Bosna.hr pisala ranije, izgrađena je za austro-ugarske uprave, ali ne da bi se u njoj skladištile knjige, niti je objekat ikada projektiran za tu namjenu. Odluka o izgradnji gradske kuće donesena je s jasnim ciljem: Gradu Sarajevu bilo je potrebno administrativno sjedište, reprezentativni objekat u kojem će stolovati gradska uprava, gradonačelnik i Gradsko vijeće, te mjesto u kojem će se održavati najvažniji državnički prijemi. 

Projektiranje ove monumentalne građevine počelo je pod palicom Karla Paržika. Međutim, Paržik, precizni i pedantni arhitekta, došao je u sukob s tadašnjim ministrom finansija Benjaminom von Kállayem. Kállay je zahtijevao monumentalni pseudo-maurski stil koji bi simbolizovao spoj Orijenta i Zapada pod krunom Habsburga, dok je Paržik odbijao odstupiti od svojih urbanističkih i stručnih načela. Posao je potom preuzeo Alexander Wittek, koji je formirao prepoznatljivu pseudomaursku fasadu inspiriranu džamijom Sultan-Hassana u Kairu. Nakon Wittekove bolesti i smrti, projekat je 1894. godine dovršio Ćiril Metod Iveković. 

Gradnja je trajala od 1892. do 1894. godine, a zvanično otvorenje upriličeno je 1896. godine. Financiranje nije dolazilo iz nekih apstraktnih imperijalnih fondova namijenjenih općem obrazovanju, već direktno iz budžeta Grada Sarajeva i zemaljskih sredstava namijenjenih lokalnoj upravi. Troškovi su u to vrijeme bili ogromni, veći od milion tadašnjih kruna, što je bio direktan teret lokalnih poreskih obveznika koji su plaćali administrativno sjedište svog grada. Vijećnica je od prvog dana bila općinski dom, simbol gradske vlasti i administrativni centar. U njoj su donošene ključne odluke za razvoj infrastrukture, komunalnih usluga i urbanog života Sarajeva. 

Otkuda onda knjižni fond u zgradi gradske uprave? Odgovor leži u političkim odlukama komunističkih vlasti nakon Drugog svjetskog rata. Godine 1949., u sklopu opsežne reorganizacije državnog aparata i konfiskacije imovine, nova vlast odlučuje izbaciti gradsku upravu iz Vijećnice. Razlog za useljenje Narodne biblioteke (kasnije NUBBiH) u ovaj objekat bio je isključivo ideološki i pragmatičan, a najmanje stručan. 

Komunistički režim želio je demonstrirati “narodnu pobjedu” tako što će zgradu koja je predstavljala simbol habsburške imperijalne moći i građanske administracije pretvoriti u “hram narodnog prosvjećivanja”. Istovremeno, u poslijeratnom Sarajevu nije bilo namjenskih zgrada za kulturne institucije, pa je Vijećnica poslužila kao improvizovano rješenje. Odluka da se biblioteka smjesti u Vijećnicu bila je čisto politički diktat koji je ignorirao činjenicu da objekat nema niti jedan tehnički preduvjet za čuvanje i obradu knjižnog fonda. 

Uguravanje stotina hiljada knjiga, teških novinskih arhiva i rijetkih rukopisa u prostore koje su projektirane kao kancelarije gradskih činovnika, svečane sale i hodnici, predstavljalo je višedecenijsko uništenje samog objekta. Vijećnica nema mikroklimatske uslove potrebne za biblioteku: nema adekvatnu ventilaciju, nema sisteme za kontrolu vlažnosti zraka, nema protivpožarne pregrade namijenjene depoima, niti podnu nosivost koja može izdržati tone papira po kvadratnom metru. 

Šteta i za Vjećnicu i za NUBBiH

Savremena bibliotečka nauka jasno definira šta je moderna nacionalna i univerzitetska biblioteka. To nije dekorativna dvorana s mramornim stubovima u kojoj turisti prave fotografije. Moderna biblioteka je kompleksan tehnološki sistem. Ona zahtijeva namjenske depoe s konstantnom temperaturom i vlažnošću zraka radi sprečavanja propadanja papira. Potrebne su, takođe, prostrane čitaonice s brzom digitalnom infrastrukturom i pristupom bazama podataka, laboratorije za konzervaciju i restauraciju papira i rijetke građe, rostorije za digitalizaciju i obradu velikih formata, sigurnosni sistemi za gašenje požara na bazi plina (a ne vode), koji ne oštećuju građu. 

Ništa od ovoga Vijećnica nema. Niti je imala 1896. godine, niti 1949. godine, niti ima danas nakon obnove. Pokušaj da se u obnovljenu Vijećnicu ponovo “ugura” NUBBiH značio bi ponovno uništavanje i zgrade i biblioteke. Zgrada bi morala pretrpjeti građevinske preinake koje bi narušile njenu spomeničku vrijednost, dok bi biblioteka ostala zarobljena u prostoru u kojem ne može razvijati svoje osnovne funkcije 21. vijeka. 

Vijećnica je danas, nakon kompletne i skupe obnove vraćena svojoj izvornoj namjeni i svojoj primarnoj funkciji. Ona je ponovo sjedište Gradske uprave, gradonačelnika i Gradskog vijeća, protokolarni objekat za primanje stranih delegacija, te multikulturalni centar otvoren za javnost, izložbe i koncerte. Njeni prihodi od turističkih posjeta i događaja direktno se vraćaju u budžet iz kojeg se održava ovaj kompleksni spomenik kulture. 

Izbacivanje gradske uprave iz Vijećnice kako bi se unutra smjestile police s knjigama jednako je besmisleno kao što bi bilo, naprimjer, da se u zgradu Predsjedništva BiH useli nekakav muzej. Riječ je o potpunom miješanju pojmova, nepoznavanju arhitektonske historije i ignorisanju potreba savremene nauke. 

Ali koga briga, biblioteka u Vijećnici lijepo zvuči, a to što je štetno i za Vijećnicu i za Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku, to je činjenica koju će svi da prešute. I oni u Gradskoj upravi, kao i oni u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci. Ne trebaju se oni brinuti za dobrobit institucija i imovine kojima upravljaju. Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku jednom su spalili Srbi s okolnih brda, sarajevske gradske vlasti potpomognute onima koji niti misle niti znaju vlastitu historiju, uništiće je drugi put.