Petar Gudelj, jedan od najznačajnijih hrvatskih pjesnika, ostavio je neizbrisiv trag u književnosti svojim snažnim, arhetipskim stihovima i osebujnim jezikom ukorijenjenim u zavičajnoj mitologiji. Njegova poezija prelazila je granice prostora i vremena, stapajući surovost i ljepotu prirode s univerzalnim pitanjima postojanja,

Petar Gudelj, jedan od najistaknutijih i najprepoznatljivijih pjesnika hrvatske književnosti, napustio nas je u 91. godini, ostavljajući iza sebe antologijski pjesnički opus. Rođen u Podosojima kod Imotskog, na granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske, Gudelj je u svojim pjesmama i poetskoj prozi stvarao mitologiju zavičaja, ispisujući krajolik, ljude i prošlost kao neiscrpne izvore inspiracije.

Njegova poezija bila je osobita, često narativna i arhetipska, ispunjena surovom ljepotom, ekspresionističkim nabojem i osjećajem za drevno i trajno. Pisao je o kraju iz kojeg potječe, ali je istovremeno dosezao univerzalno, stvarajući poetsku geografiju koja nadilazi administrativne granice. Bio je pjesnik koji je gradio vlastiti svijet unutar jezika, ispisujući suhozidine od riječi i sjećanja.

Zavičaj, mit i pjesnička vizija

Gudelj je bio pjesnik koji je u svojoj poetici spajao biblijske, mistične i bukoličke motive. Njegova je poezija bila prožeta zavičajnom topikom, no istovremeno i univerzalnim pitanjima – o postojanju, smrti, prirodi i mitologiji. Njegova djela, poput Zmija mladoženja, Duša tilu i Pelazg na mazgi, svjedoče o jedinstvenoj poetici koja se hrani memorijom, pejzažom i jezičnom punoćom.

Književnik Sead Begović je pisao da je Gudelj bio pjesnik koji „miksa biblijska, misterijska, bukolička i visoko kulturna iskustva“, koristeći bogat idiolekt i zavičajne toponime kako bi proizveo „novo drevno stanje prirode, tla i ljudi“. Njegov jezik, iako čvrsto ukorijenjen u njegov kraj, imao je snagu univerzalnog izraza.

Njegove pjesme često su nosile mitološki naboj – bio je pjesnik koji je unutar zavičajnog pejzaža otkrivao tragove drevnih priča, simbola i arhetipova. Zmija se u njegovom pjesništvu često pojavljuje kao simbol nesvjesnog, poganske prošlosti i metafizičke opreke razboru. Njegove su pjesme bile zgusnute i pune energije, nalik pričama kazivanim uz ognjište, sa svim elementima predaje i legende.

Veza s Bosnom i Hercegovinom

Gudeljevo pjesništvo je nosilo i dicalo koje je dodirivalo i Bosnu, ponajviše kroz poetsku imaginaciju i teme koje su bile bliske bosanskohercegovačkom književnom izrazu. O tome svjedoči i nagrada Bosanski stećak, koju je dobio na 49. Sarajevskim danima poezije – priznanje koje mu je odato kao pjesniku čiji je jezik prepoznat i cijenjen i izvan matičnog književnog prostora.

Stećak, kao simbol trajanja i upisanosti u kamen, metaforički se poklapa s Gudeljevom poetikom – onom koja ne traži prolaznu aktualnost, već se vraća iskonskom, praiskonskom i trajnom. Njegova poezija, iako čvrsto povezana s Imotskom krajinom i Dalmatinskom zagorom, u svojoj je suštini bila bezgranična – pripadala je jeziku, ne administrativnim kartama.

Petar Gudelj bio je pjesnik koji je svojim stihovima oživljavao svijet drevnih predaka, krajolika, mitova i priča koje se ne smiju zaboraviti. Njegova je poezija bila istovremeno surova i nježna, narodska i visoko umjetnička, prožeta životnim sokovima i strastima.

Njegov odlazak ostavlja prazninu, ali njegovi stihovi ostaju kao svjedočanstvo o jeziku koji pjeva, o sjećanju koje ne blijedi i o poeziji koja je nalik stećku – uklesana u vječnost. Gudelj je bio hrvatski antologijski pjesnik, ali i pjesnik s granice – između država, epoha, poezije i mita.

Fotografija na naslovnici: Mijo Zidar / Radio Imotski

Petar Gudelj, hrvatski pjesnik (rođen u Podosojema kraj Imotskoga, 1933). Diplomirao je 1959. opću književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je živio do 1990. i radio u izdavaštvu do 1972., a potom kao profesionalni književnik. Objavio je zbirke pjesama Ruke, suze i čempresi (1956), Isus je sam (1961), Suhozidine (1974) te u zrelijoj fazi Štit (1979), Mit i med (1982), Vlkoe (1983), Hesperidske jabuke (1986) i dr., a svih četrnaest zbirki tiskanih do 1993., zajedno sa šest neobjavljenih, sabrano je u troknjižju Golubice nad jamama (1993). Središnji mu je tematsko-motivski sklop vezan za sredozemni krajolik, život i mit, služi se naglašenim slikama i preuveličanim metaforama te škrtim rječnikom i jakim riječima, u kojima često odzvanja narodni stih. Poetiku je pročistio i zaokružio u kasnim zbirkama iznimne kritičke recepcije Sve što si donio iz planine (2012), Da zađe mjesec da izađe sunce (2017) te opsežnom Munje i naranče (2018), kao i u dnevničkoj knjizi Za svojim pjesmama (2020). Izabrane pjesme objavio je u knjizi Pelazg na mazgi (2004). Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (2010). Ostale važnije zbirke: Pas, psa, psu (1967), Tropi počela (1976), Europa na tenku (1987), Po zraku i po vodi (2002), Duša tilu (2010), Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime (2021).