Smrt Huseina Čokića (1931–2026), jednog od najautentičnijih karakternih glumaca zlatnog doba jugoslovenske kinematografije, označila je kraj epohe u kojoj je filmski izraz bio neraskidivo povezan s idejom dostojanstva, otpora i umjetničke istine. Gradeći karijeru prvenstveno kroz uloge u takozvanom drugom planu, od kultnog narednika u filmu Marš na Drinu, preko upečatljivih rola u partizanskim spektaklima Hajrudina Šibe Krvavca, pa sve do uloge Willa Parkera u njemačkom klasiku Winnetou, Čokić je svojom specifičnom „gorštačkom ekspresivnošću“ i asketskim glumačkim kredom redefinirao pojam filmske autentičnosti 

Vijest da je u Puli, u devedeset šestoj godini života, tiho i gotovo neprimjetno preminuo Husein Čokić, odjeknula je nedavno prostorom regije kao sjetni podsjetnik na jedno od najslavnijih, a ujedno i najskromnijih poglavlja jugoslovenske kinematografije. Njegovim odlaskom zatvoren je estetski i historijski krug karakternih glumaca zlatnog doba jugoslavenskog filma, onih umjetnika koji su spajali prirodni, gorštački habitus s dubokom, diskretnom i slojevitom psihologizacijom likova. 

Husein Čokić, rođen 16. juna 1931. godine u Ključu, bio je oličenje epohe u kojoj je filmski izraz bio neraskidivo povezan s idejom dostojanstva, otpora i umjetničke istine. Bio je jedan od onih glumaca čiji smo lik kao djeca znali iz bezbrojnih filmova i televizijskih serija, grubih crta lica, uvijek ljut i ozbiljan, tužnog i mudrog pogleda, ali čije ime šira publika često nije znala pročitati na odjavnim špicama. Gradeći svoju karijeru prvenstveno kroz uloge u takozvanom drugom planu, onom koji nosi dramsku težinu, strukturu i stabilnost filma dok su reflektori i medijska pažnja upereni u glavne zvijezde, Čokić je svojom unutrašnjom ekspresivnošću redefinirao svaku scenu u kojoj se pojavljivao. Paradoks njegove glume ležao je u tome što je, nominalno kao epizodista, samim prisustvom u kadru redovno postajao njegov ključni sadržaj.

Njegov profesionalni put započeo je davne 1953. godine u Narodnom pozorištu Bosanske krajine u Banjoj Luci. U tom teatru ostvario je cijelu lepezu uloga, gradeći zanat kroz klasični i savremeni repertoar, te postajući prepoznatljivo lice banjalučke kulturne scene. Banja Luka je u okvirima bivše zajedničke države bila grad u kojem su ponikli neki od najvećih velikana glumišta, poput Uglješe Kojadinovića, Nele Eržišnik, Mustafe Nadarevića i Adema Čejvana, umjetnika koji su prirodno gravitirali većim pozorišnim i filmskim centrima regije. Čokić je u Banjoj Luci proveo čitav svoj radni vijek, sve do kobne 1992. godine kada je, zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu, bio prisiljen napustiti svoj dom i izbjeći u Hrvatsku, tačnije u Pulu, koja će postati njegovo posljednje životno utočište.

Iz vizure teatarske historije i kulturne baštine Bosne i Hercegovine, zlatnim slovima ostat će upisana i upamćena njegova monodrama „Sokratova odbrana i smrt“. Čokić je ovo kompleksno filozofsko i dramsko djelo izuzetno uspješno izvodio širom zemlje, i to u periodu kada je na jugoslovenskim scenama istu monodramu igrao i tadašnji glumački suveren Ljuba Tadić. Činjenica da je Čokićeva interpretacija Sokrata opstajala i bila cijenjena uporedo s Tadićevom, dovoljno govori o njegovoj glumačkoj snazi, intelektualnom kapacitetu i scenskom autoritetu. Uz Zaima Muzaferiju, Husein Čokić je vjerojatno najznačajniji bosanskohercegovački glumac rođen u međuratnom periodu, umjetnik koji je svojom pojavom definirao pojam filmske autentičnosti.

Potpunu glumačku afirmaciju i trajni estetski pečat Čokić je ipak stekao na filmu, sarađujući s vodećim rediteljima ex-jugoslovenskog prostora. Njegova filmografija nudi fascinantan uvid u evoluciju stila koji se oslanjao na ekonomiju glumačkih sredstava: čvrst stav, prodoran, ali suspregnut pogled i glas koji je nosio težinu proživljenog iskustva. Čokić nije bio glumac velikih, teatarskih gestova, patetične deklamacije ili sladunjavosti. Njegov kredo bio je asketski, ponuditi filmu tačno onoliko istine koliko uloga zahtijeva, bez želje za jeftinim dodvoravanjem publici ili skretanjem pažnje na sebe.

Film koji ga je trajno trasirao na mapi jugoslovenske kinematografije i reditelj koji je prvi istinski prepoznao i skautovao ovaj specifični glumački karakter bio je Branko Bauer s remek-djelom „Licem u lice“ iz 1963. godine. To je bilo prvo ostvarenje u historiji domaće kinematografije koje je kritičkim narativom preispitivalo postratnu socijalističku stvarnost, proces industrijalizacije, rani tehnokratizam i inicijalno socijalno raslojavanje unutar radničkih kolektiva. 

U dramaturškoj strukturi koja postepenim preokretom od manjine ka većini neodoljivo podsjeća na klasik „Dvanaest gnevnih ljudi“ Sidneya Lumeta, Čokić ulazi u glumački sraz s veličinama poput Ilije Džuvalekovskog i Vladimira Popovića. On tumači lik Miluna Koprice, radnika koji ne trpi nepravdu i odbija pristati na samovolju moćnih direktora. Upravo u ovoj roli Čokić demonstrira nevjerovatnu sposobnost da unutrašnji bunt i socijalni gnjev artikulira bez galame, transformirajući ga u duboko ljudski, instinktivni krik za pravdom.

Zahvaljujući toj ulozi, Čokić tokom šezdesetih godina postaje arhetipski rol-model u sadržajima srodnih ostvarenja, kao i u specifičnom umjetničkom podžanru jugoslovenskog ratnog i partizanskog filma. Njegov talenat prepoznaju i drugi veliki autori tog doba, pa tako nižu uloge u filmovima „Prometej s otoka Viševice“ Vatroslava Mimice, „Sretni umiru dva puta“ Gojka Šipovca, „Konjuh planinom“ Fadila Hadžića, te „Sunce tuđeg neba“ Milutina Kosovca. 

Posebno mjesto u tom periodu zauzima izuzetno ostvarenje „Koraci kroz magle“ Žorža Skrigina iz 1967. godine. U ovom filmu, Čokić, zajedno s Borom Todorovićem, Milanom Srdočem, Nikolom Simićem i Tanasijem Uzunovićem, čini grupu ranjenih partizana koja pokušava umaknuti njemačkoj potjeri. Njemačka strana oličena je u roli suptilnog i hladnog Voje Mirića, kojem je Čokić suprotstavljen upravo svojim profilom nepokolebljive, ogoljene ljudskosti. Iste godine igra i u filmu „Mačak pod šljemom“, ponovo sarađujući sa Skriginom na ekranizaciji kultnog djela Jože Horvata.

Ta sposobnost da u „malom“, običnom čovjeku prepozna i prikaže epsku dimenziju izdržljivosti učinila ga je idealnim akterom za historijske spektakle. U legendarnom filmu „Marš na Drinu“ Živorada Mitrovića iz 1964. godine, Čokić je ostvario rolu narednika koja je u historiji kinematografije ostala upamćena kao oličenje vojničke discipline, ali i potisnute tragike. Njegov lik predstavlja ključnu dramsku intermisiju između mobiliziranih vojnika koje su igrali nešto mlađi Čokićevi vršnjaci, Zoran Radmilović, Gidra Bojanić i Ciga Jerinić, kojima je nadređeni i oficirskog kadra visoke senzibiliranosti, koji su tumačili Vladimir Popović, Aleksandar Gavrić i Ljuba Tadić.

Sličan senzibilitet unio je i u filmove Hajrudina Šibe Krvavca, koji su obilježili jugoslovensku pop-kulturu. U filmu „Diverzanti“ (1967.) Čokić igra Pavla, ime koje će ponoviti i u spektaklu „Valter brani Sarajevo“ (1972.), gdje igra člana lažnog komiteta uz druga Adema. Iako je u „Valteru“ ostvario tek epizodnu ulogu, Čokić je često ostao prepoznatljiv upravo po ovom filmu. Njegov bogat opus bilježi i uloge u filmovima „Klopka za generala“ Miomira Stamenkovića, „Sutjeska“ Stipe Delića, „Doktor Mladen“ Midhata Mutapčića, „Ovčar“ Bakira Tanovića, te „Deveto čudo na Istoku“ Vlatka Filipovića i „Ljubica“ Kreše Golika. Na televiziji, ostavio je dubok trag u dramskim produkcijama Televizije Sarajevo, a njegova posljednja velika uloga u kontinuitetu bila je rola Đure Uzelca u seriji „Osma ofanziva“ Soje Jovanović iz 1979. godine, snimljenoj u koprodukciji sa Televizijom Beograd, gdje je ponovo briljirao uz svog banjalučkog kolegu Adema Čejvana.

Paralelno s domaćom karijerom, Čokićev specifičan, markantan fizički sklop i sposobnost brze adaptacije preporučili su ga stranim producentima. U zlatno doba kada je Jugoslavija bila logistička baza za velike evropske i svjetske koprodukcije, on je, zajedno s Bekimom Fehmiuom, prokrčio put ex-jugoslovenskim glumcima u inozemnim filmovima. Svjetska publika i ljubitelji vesterna pamte ga po ulozi vjernog i pravednog vesternera Willa Parkera u njemačkom filmskom klasiku „Winnetou 1“ iz 1963. godine, snimanom na lokacijama u Jugoslaviji, gdje je jahao rame uz rame s Lexom Barkerom (Old Shatterhand) i Mariom Adorfom (negativac Santer). 

Pored svijeta Karla Maya, Čokić se pojavljuje i u zapaženoj italijanskoj televizijskoj seriji „L'Énéide“ (Odisej) iz 1971. godine u režiji Franca Rossija. U ovim stranim produkcijama, premošćujući jezičke barijere čistom fizikalnošću i ekspresijom lica, demonstrirao je ono što se u teoriji filma naziva čistom kinematografskom prisutnošću, sposobnost da samim stajanjem u kadru, bez ijedne izgovorene riječi, sugerira opasnost, mudrost ili prošlost lika koji tumači.

Njegov filmski opus simbolično je zaokružen 1989. godine ulogom u filmu „Iskušavanje đavola“ Živka Nikolića, ostvarenju koje je, kao i prethodna, oplemenio svojom nepokolebljivom i beskompromisnom pojavom. Nažalost, sudbina Huseina Čokića u postratnim godinama ogledalo je šireg regionalnog nemara prema vlastitoj kulturnoj baštini i živim legendama. Banja Luka, grad u kojem je ostavio decenije svog umjetničkog života, propustila je da na adekvatan način ispravi historijsku nepravdu, dok se i Bosna i Hercegovina, zajedno sa svojim vodećim festivalima i istaknutim esnafskim kolegama, činila potpuno zatečenom viješću o njegovoj smrti.

Husein Čokić je preminuo u Puli, zaboravljen od estradiziranih glumačkih krugova i savremenih kulturnih elita, netom prije svog 96. rođendana. Sa scene je otišao tiho, baš onako kako je i glumio, asketski, dostojanstveno i bez suvišne buke. Njegov glas, lik i namučeni, iskreni pogled ostaju dio kolektivnog sjećanja na epohu u kojoj je film bio produžetak najplemenitijih ljudskih ideala. Njegov opus danas ne čitamo samo kao sjećanje na jednu zemlju i kinematografiju koje više nema, već kao trajan spomenik i vrhunsku mjeru glumačke istinitosti na ovim prostorima.

Tekst je objavljen u 12. broju časopisa “Bosna”, koji je dostupan na linku.