U Knjižari Fraktura u Zagrebu 23. lipnja 2026. predstavljena je dvojezična zbirka haikua, tanka i haibuna Amira Kapetanovića – pjesnički prvijenac jednoga od naših najuglednijih jezikoslovaca, koji hrvatskoj književnosti donosi i posve nove forme

Kad ugledni filolog objavi prvu pjesničku knjigu, opravdano je zapitati se hoće li znanstvenik zasjeniti pjesnika. Nakon predstavljanja zbirke Tanka opna sna / A Thin Film of Sleep, održanog 23. lipnja u Knjižari Fraktura u Zagrebu, odgovor je jasan: neće. Kapetanović znanstvenik pjesniku je samo pouzdan saveznik.

Zbirka, objavljena u lipnju 2026. u Frakturi (urednik Roman Simić), okuplja dvjesto tekstova nastalih od 2022. godine: u prvom dijelu haikue i tanke, u drugome haibune, prozno-stihovne cjeline u kojima haiku djeluje poput usjeka u lirsku naraciju. Sve je usporedno donijeto i na engleskom, u prijevodu autora i Jeremyja Whitea, a knjigu oplemenjuju nenametljive ilustracije Vanje Čučkovića. Ton zadaje već uvodni haiku: „pod hridi more – / kolobari u srcu / dok kamen pada”.

Već i letimičan pogled u kazalo otkriva koliko je koncept promišljen: haikui nemaju naslova, nego se numeriraju, baš kako nalaže japanska tradicija koju autor dobro poznaje, ali ne oponaša ropski. U zbirci supostoje standard, čakavština (ona sjevernija, kvarnerska) i kajkavština (na podlozi stare zagrebačke), pokatkad i glagoljica, vizualni haiku te eksperimentalne razvedene sekvence. Tu su i oblici koji se, koliko je poznato, u hrvatskoj književnosti dosad nisu pojavljivali: cherite, gembun i haige. Kapetanović pomiče granice, a da čitatelj nijednog trenutka ne osjeti napor eksperimenta – sve zvuči prirodno, kao davno udomaćeno.

Motivski je svijet zbirke naš: more pod hridima, Slavonija, istarski krajolici, ratna skloništa, bakin vrt i djedova radionica. Iz naslovne je pjesme i sama metafora knjige – tanka opna sna, propusna membrana između sna i jave, prošlosti i sadašnjosti, stiha i proze. „Sugestivno iskazani tihi časi svakodnevice ovdje postaju mali čudesni događaji duge rezonance”, zapisao je uz knjigu haiku pjesnik Tomislav Maretić, a Drago Štambuk pozdravio je autorovo ucjelovljenje „trojednoga nam hrvatskog jezika” pod kupolom svoje Zlatne formule ča-kaj-što: „Plemenito je to, uistinu, nagnuće autora.”

Na predstavljanju je uz autora govorila pjesnikinja i profesorica Evelina Rudan, a razgovor je vodio glavni urednik Frakture Seid Serdarević. Rudan je duhovito priznala da je knjigu, zatrpana lipanjskim obvezama, počela čitati „s tipom mentalnog otpora” – i da se taj otpor čitanjem uspješno topio: „Ovdje sam zato što je riječ o knjizi o kojoj se isplati nešto reći.”

„Naišla sam na haikue za koje bih, da ne znam da su napisani na hrvatskom, mogla pomisliti da su nastali i oblikovani u Japanu.”  – Evelina Rudan.

Smjestila je zbirku u tradiciju hrvatskoga haikua, od Devidéa, Ivančana i Petrovića do Marovića i Biletića, ali je naglasila i novosti: tanka i haibun u ovakvu obliku dosad nisu bili zastupljeni u hrvatskoj književnosti. Posebno je istaknula autorovu disciplinu: haiku lišen lirskoga ja, kičenosti i nametljivih metafora, usredotočen na oko i neposredno doživljajnu sliku – haiku koji bi, kako je rekla, izdržao i najrigoroznije provjere japanske tradicije. Od haibuna je izdvojila Planinu, u kojoj se slavenska mitologija – Perun i Veles – prirodno stapa s japanskom formom, te zaključila da je riječ o knjizi koja se čita „u malim dozama”, ali podnosi, i nagrađuje, čitanje u dahu.

Kapetanović je govorio o paradoksu haikua u nas: najnagrađivaniji međunarodni pjesnici iz Hrvatske upravo su haiku pjesnici, pune vrhunske svjetske časopise, a u domaćim antologijama i dalje ih gotovo nema. Krivac je, smatra, i stereotip o haikuu kao nečem neozbiljnom, oličen u sveprisutnoj pjesmici o jagodama: perfekt, rima, naslov, poanta – sve ono što pravi haiku, uvijek u prezentu i bez zaključivanja, upravo ne smije biti.

O vlastitim je poticajima govorio jednostavno: privukla ga je strogost forme kao filter i kao intelektualna radost, mjera „koliko čega treba biti”. Otkrio je i svoj jutarnji ritual čitanja antologija – „da me neki stih drži cijeli dan” – te upravo to želi pružiti čitatelju. A možda je najdojmljivija bila njegova poetička ispovijest: zamoren književnošću koja samo predočuje traume, u svakoj pjesmi, ma kako gorka bila stvarnost, traži pomirenje, lakoću, „kristalnu točku vedrine”. Njegov haiku cilja na zajedničko iskustvo koje svi dijelimo i možemo ponovno proživjeti – ne na metaforu koju razumije samo autor.

Publika je na kraju mogla samo potvrditi ono što je Rudan poručila autoru: čestitke od srca. Tanka opna sna knjiga je kojoj ćemo se vraćati – gutljaj po gutljaj, kako i priliči čaju koji se, u jednom od njezinih haikua, tek uzburkao.

O AUTORU

Amir Kapetanović (Pakrac, 1975.) filolog je i pjesnik, znanstveni savjetnik u trajnom izboru u Institutu za hrvatski jezik i član suradnik HAZU. Autor je knjiga Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo (2010.) i Jezik u starim versima hrvatskim (2016.). Za znanstveni je rad primio Godišnju nagradu HAZU (2006.), Državnu godišnju nagradu za znanost (2010.) i Nagradu Grada Zagreba (2021.). Haikue objavljuje u uglednim svjetskim časopisima (The Heron’s Nest, Acorn, Asahi Shimbun, Iris i dr.), a nagrađivan je na natječajima u Japanu (HIA, Basho-an, Fujisan) te prvim nagradama na natječajima „Juraj Šižgorić” i „Vladimir Devidé” (2025.).

O KNJIZI

Amir Kapetanović: Tanka opna sna / A Thin Film of Sleep, Fraktura, Zaprešić, lipanj 2026. Dvojezično izdanje: 200 haikua, tanka i haibuna, s osvrtom autora i bilješkom o autoru. Urednik Roman Simić; prijevod na engleski Amir Kapetanović i Jeremy White; ilustracije Vanja Čučković; dizajn naslovnice Ivan Stanišić. Objavljeno uz potporu Ministarstva kulture i medija RH.

Tekst je objavljen u 12. broju časopisa “Bosna”. Časopis je dostupan na linku.