Pronađena u podu crkve Svete Lucije 1851. godine, Bašćanska ploča iz 1100. godine predstavlja najvažniji spomenik rane glagoljske pismenosti na kojem je prvi put na narodnom jeziku uklesano hrvatsko kraljevsko ime. Ovaj masivni kameni spomenik, koji spaja vladarsku darovnicu kralja Zvonimira s graditeljskim zapisom opata Dobrovita, danas se čuva u palači HAZU u Zagrebu kao nezaobilazni temelj historije, jezika i kulturne baštine
Na današnji dan, 15. septembra 1851. godine, tadašnji mladi bogoslov a kasniji bašćanski župnik Petar Dorčić skrenuo je pažnju naučne javnosti na masivnu kamenu ploču ugrađenu u pod male crkve Svete Lucije u Jurandvoru kraj Baške, na otoku Krku. Ono što je stoljećima služilo kao obična nadgrobna stijena, pregažena koracima vjernika, pokazat će se kao najvažniji spomenik rane pismenosti i neprocjenjivi klesani spomenik na kojem je prvi put na narodnom jeziku uklesano hrvatsko ime.
Priča o ovom spomeniku teškom oko 800 kilograma, isklesanom od bijelog krečnjaka dimenzija 199 puta 99,5 centimetara te debljine do devet centimetara, zapravo je priča o trajnosti i preživljavanju. Nastala oko 1100. godine, ploča nije od početka bila na podu. Izvorno je stajala u visini očiju kao lijeva pregradna ploča (plutej) na kameni septum koji je odvajao oltarski prostor za redovnike od crkvene lađe namijenjene narodu. Desna ploča nije imala tu sreću; od nje su ostali tek skromni fragmenti, u nauci poznati kao Jurandvorski ulomci. Oko 1498. godine, kada su se crkveni arhitektonski standardi promijenili, septum je uklonjen, a ploča je položena u pod.
Gornjim rubom stijene teče prepoznatljiva ornamentalna lozica, karakteristična za romantičku skulpturu kasnog 11. stoljeća s hrvatske obale, ali stvarni dragulj leži ispod nje. U 13 redaka uklesana su 402 slova i 107 riječi na glagoljici koja predstavlja fascinantan prijelazni oblik iz oble u uglatu maticu.
Tekst je dvočlan i pravno i historijski izuzetno dragocjen. Prvi dio bilježi da je hrvatski kralj Dmitar Zvonimir darovao zemljište (“ledinu”) lokalnom benediktinskom samostanu Svete Lucije, uz navođenje svjedoka, župana Desimira iz Krbave, Mratina iz Like, poslanika Pribinega iz Vinodola i Jakova s otoka Krka, te uz strašnu kletvu za svakoga ko bi darovnicu osporio: “Da tko to poreče neka kune ga Bog i 12 apostola i 4 evanđelista i sveta Lucija.” Drugi dio zapisa bilježi da je opat Dobrovit sagradio tu crkvu sa devetoricom svoje redovničke braće u dane kneza Kosmata.
Decenijama je tekst bio teško čitljiv uslijed oštećenja i habanja. Mnogi su, poput Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Franje Račkog, Vatroslava Jagića pa sve do Luja Margetića, posvetili živote odgonetavanju njegovih redaka, no najpotpunije i danas prihvaćeno čitanje ponudio je akademik Branko Fučić. U suvremenom jeziku tekst glasi:
“U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir kralj hrvatski u dane svoje Svetoj Luciji. I svjedoci: župan Desimir u Krbavi, Mratin u Lici, Pribineg, ovaj poslanik u Vinodolu, Jakov u otoku. Da tko to poreče neka kune ga Bog i 12 apostola i 4 evanđelista i sveta Lucija. Amen. Da tko ovdje živi neka moli za njih Boga. Ja, opat Dobrovit zidah crkvu ovu i sa svoje braće devetoricom u dane kneza Kosmata koji je vladao svom krajinom. I bješe u te dane Nikola u Otočcu sa Svetom Lucijom zajedno.”
Kada se u prvoj polovini 20. stoljeća uvidjelo da vlažna klima u Jurandvoru uzrokuje ubrzano propadanje kamena, donesena je odluka o njegovom spašavanju. Pred zoru 30. augusta 1934. godine, u ime tadašnje Akademije spomenik je preuzeo lingvista Stjepan Ivšić. Sutradan je teretnim automobilom preko Sušaka stigao u Zagreb. Ivšić je tada nadahnuto zapisao da je to “zlatna ploča” i “dragi kamik” koji će se čuvati dok bude naroda, pred kojim će osjećaj pijeteta obuzimati svakog poštovaoca baštine.
Danas se originalni spomenik čuva na počasnom mjestu u atriju palače Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, dok u crkvi Svete Lucije u Jurandvoru stoji vjerna kopija. Bašćanska ploča u međuvremenu je prerasla u građu koja prevazilazi historiju i lingvistiku, postala je motiv u stihovima Vladimira Nazora, Silvija Strahimira Kranjčevića i Josipa Pupačića, kao i u stihovnim i zborskim kompozicijama Stjepana Šuleka i Kresimira Fribeca. Ostavši temeljni tekst od kojeg polazi svako istraživanje južnoslavenske pismenosti, ova kamena stijena i danas stoji kao svjedok vremena u kojem su se pravo, pismenost i vladarska moć prvi put spojili na narodnom jeziku.
