U historiji nagrade našli su se i diktatori poput Josifa Staljina, koji je bio nominiran 1944. i 1945. godine, kao i Benito Mussolini 1935. godine. Još paradoksalnije je to što su nagradu kasnije zaista dobijali ljudi odgovorni za krvave vojne intervencije, poput Henryja Kissingera 1973. godine. Zbog toga nije čudno što Donald Trump smatra da ima realne šanse da ponese isto priznanje. On se već hvali da je „okončao sedam ratova“ i da je upravo njegov mirovni plan, potpisan u Egiptu, omogućio prvo primirje između Izraela i Hamasa

Norveški Nobelov komitet danas će u 11 sati po našem vremenu okončati višemjesečnu neizvjesnost i objaviti ime ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za mir. Odluka, tradicionalno obavijena velom tajne, ove godine izaziva naročitu pažnju jer se među 338 nominiranih kandidata navodno nalazi i američki predsjednik Donald Trump.

Popis nominovanih osoba i organizacija ostaje strogo povjerljiv, ali znatno širi krug ljudi može ih predlagati, članovi parlamenata i vlada svih država, bivši laureati, univerzitetski profesori i članovi samog Nobelovog komiteta. Ove formalne procedure, uspostavljene još krajem XIX stoljeća, često su bile predmet kontroverzi, upravo zato što gotovo svako može predložiti bilo koga.

Možda najpoznatiji slučaj u dugoj historiji Nobelove nagrade za mir dogodio se u januaru 1939. godine, kada je švedski parlamentarac Erik Brandt, inače poznat antifašista, nominovao Adolfa Hitlera. U svom prijedlogu Brandt je napisao da „milioni ljudi smatraju da je Hitler najzaslužniji za mir u Evropi“. Uslijedila je lavina reakcija i ogorčenja, nakon čega je Brandt objasnio da se radilo o ironiji i političkoj provokaciji: želio je ismijati istovremenu kandidaturu britanskog premijera Nevilla Chamberlaina, čija je politika „smirivanja“ nacističke Njemačke vodila upravo u rat.

Ta epizoda, iako groteskna, oslikava jednu od ključnih slabosti Nobelove nagrade za mir, činjenicu da se na nju može nominovati gotovo bilo ko. U historiji nagrade našli su se i diktatori poput Josifa Staljina, koji je bio nominiran 1944. i 1945. godine, kao i Benito Mussolini 1935. godine. Još paradoksalnije je to što su nagradu kasnije zaista dobijali ljudi odgovorni za krvave vojne intervencije, poput Henryja Kissingera 1973. godine.

Zbog toga nije čudno što Donald Trump smatra da ima realne šanse da ponese isto priznanje. On se već hvali da je „okončao sedam ratova“ i da je upravo njegov mirovni plan, potpisan u Egiptu, omogućio prvo primirje između Izraela i Hamasa. Prema definiciji koju je još Alfred Nobel utvrdio u svojoj oporuci, nagrada bi trebala pripasti onome ko je „najviše doprinio zbližavanju naroda i ukidanju stalnih vojski te unaprijedio ideju mira“. No u praksi, ta formula nerijetko služi i za nagrađivanje političkog simbolizma.

Dobiti nominaciju za Nobelovu nagradu za mir nije teško, mnogo je teže biti izabran. Svake godine, između oktobra i januara, hiljade ljudi iz cijelog svijeta šalju prijedloge komitetu u Oslu. Za razliku od ostalih Nobelovih nagrada, koje dodjeljuju švedske institucije, nagradu za mir od samog početka dodjeljuje Norveški parlament, prema Nobelovoj izričitoj želji. Pet članova Nobelovog komiteta bira se na mandat od šest godina, i oni bi, barem formalno, trebali odražavati političku ravnotežu norveškog parlamenta.

Trenutni sastav komiteta predvodi Jørgen Watne Frydnes, aktivist za ljudska prava blizak norveškoj Laburističkoj partiji. Uz njega su Gry Larsen, također povezana s laburistima, zatim konzervativka Kristin Clemet, Anne Enger iz Partije centra i Asle Toje, predstavnik desnog Progresivnog pokreta. Nekoliko njih, uključujući Frydnsea i Clemet, u prethodnim mjesecima javno su kritizirali Trumpa, što mnogi tumače kao signal da američki predsjednik teško može biti favorit.

Komitet se sastaje u posebnoj sali na trećem spratu Nobelovog instituta u Oslu. Tamo, za velikim drvenim stolom, članovi pregledaju svih 338 prijava, s početnom selekcijom u februaru i martu, kada sastave listu od 20 do 30 kandidata koji se potom detaljno analiziraju uz pomoć vanjskih stručnjaka. Svaki kandidat dobiva analitički dosje, u kojem se ocjenjuje vjerodostojnost njegovog doprinosa miru, a konačna odluka donosi se obično u septembru. Zanimljivo, zapisnici o raspravama ostaju zapečaćeni punih 50 godina, pa se tek pola stoljeća kasnije može saznati kako je neka odluka donesena.

Formalno, odluka Nobelovog komiteta potpuno je nezavisna, ali u praksi se njegovi članovi često nalaze pod snažnim političkim i medijskim pritiscima. Sam predsjednik Frydnes nedavno je priznao da je broj poruka, pisama i apela koje je komitet primio ove godine „izuzetno visok“, što se pripisuje upravo „efektu Trump“.

Posljednja sjednica komiteta održana je u ponedjeljak, dakle prije nego što su Izrael i Hamas objavili prvi korak ka prekidu vatre. U petak, tačno u 10:45 sati, komitet kontaktira pobjednika, a njegovo ime postaje javno petnaest minuta kasnije. Svečana dodjela održava se 10. decembra u gradskoj vijećnici Osla, na godišnjicu smrti Alfreda Nobela. Dobitnik prima zlatnu medalju i novčanu nagradu od oko milion eura, simbolično bogatstvo koje potiče od čovjeka koji se obogatio izumom koji je promijenio svijet ratovanja: dinamita.

Kontroverze oko Nobelove nagrade za mir nisu novost. Arhiva nominacija otkriva niz grotesknih epizoda: ruski car Nikolaj II bio je predložen 1901. „za pokušaj ograničavanja militarizacije“, iako je vladao kao apsolutni autokrat; američki predsjednik Harry Truman bio je nominiran uprkos činjenici da je naredio bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki; britanski premijer Chamberlain, tvorac Minhenskog sporazuma s Hitlerom, također je bio razmatran.

S druge strane, bilo je i onih koji su, uprkos svjetskoj reputaciji, ostali uskraćeni za priznanje. Mahatma Gandhi, simbol nenasilnog otpora, bio je nominiran više puta, ali ga komitet nikada nije izabrao, uz obrazloženje da „nije bilo odgovarajućeg kandidata“.

Kroz decenije, Nobelova nagrada za mir često je odražavala duh vremena više nego stvarni doprinos miru. Godine 2009. pripala je tadašnjem američkom predsjedniku Baracku Obami, svega nekoliko mjeseci nakon što je stupio na dužnost. Komitet je tada obrazložio odluku „nadom u novu eru međunarodne saradnje“, iako je rat u Afganistanu i dalje trajao. Kritičari su govorili da se nagrađuje obećanje, a ne rezultat, „dim nade, a ne plamen mira“.

U tom svjetlu, moguća nominacija Donalda Trumpa odražava paradoks našeg doba: svijet pun ratova i političkih raskola u kojem se pojam mira pretvara u retoričku valutu. Sama činjenica da su Trumpa, prema navodima, podržali i Izrael i Ruanda, kao i pojedini američki kongresmeni, govori više o geopolitičkoj trgovini simbolima nego o univerzalnoj ideji mira.