Historija ekonomije, potkrijepljena brojnim studijama i analizama, pruža čvrstu perspektivu i gotovo jednoglasan konsenzus među ekonomistima. Zakon Smoot-Hawley iz 1930. godine, kojeg se ovih dana često spominje, jasan je primjer zašto carine nisu odgovarajući alat za rješavanje problema u međunarodnoj trgovini – štaviše, one ih pogoršavaju.
Nacionalizam u ekonomiji nije samo loša ideja – u praksi je to nedostižna iluzija. Ekonomisti i historičari slažu se da je takozvani Smoot-Hawley zakon iz 1930. godine bio katastrofalan potez koji je produbio globalnu ekonomsku krizu. Malo koja mjera zvuči tako zavodljivo kao obećanje zaštite domaće ekonomije putem carina. Zvuči patriotski, privlači one koji se osjećaju ugroženim međunarodnom trgovinom i čini se kao jednostavno rješenje.
No šta može poći po zlu? Historija nas neumoljivo uči: gotovo sve.
Historija ekonomije, potkrijepljena brojnim studijama i analizama, pruža čvrstu perspektivu i gotovo jednoglasan konsenzus među ekonomistima. Zakon Smoot-Hawley iz 1930. godine, kojeg se ovih dana često spominje, jasan je primjer zašto carine nisu odgovarajući alat za rješavanje problema u međunarodnoj trgovini – štaviše, one ih pogoršavaju.
Usred Velike depresije, tadašnji američki predsjednik Herbert Hoover potpisao je zakon kojim su drastično povećane carine na više od 20.000 uvoznih proizvoda, uvjeren da spašava američku ekonomiju. Logika je bila prividno besprijekorna: zaštititi domaću industriju i radnike od “nepoštene” strane konkurencije. No, više od hiljadu ekonomista upozorilo je na pogubnost tog poteza. Njihovi apeli bili su odbačeni kao “apstraktne teorije”, a posljedice su bile katastrofalne.
Gotovo stoljeće kasnije, argumenti za uvođenje carina ostaju isti: spasiti radna mjesta pod parolom “Učinimo Ameriku ponovo velikom”. Ironija je što upravo radnici najčešće postaju prve žrtve takvih mjera. Studije pokazuju da je nakon Zakona Smoot-Hawley nezaposlenost u SAD-u skočila s 8% u 1930. na 25% u 1933. godini. Milioni su ostali bez posla, tvornice su zatvarane, a farme propadale. Ljudi koje su političari obećali zaštititi završili su u redovima za besplatnu hranu.
Analize su potvrdile da je zakon značajno doprinio tim posljedicama, iako se preklapao s efektima Velike depresije.
Šteta nije nastala samo zbog samih carina, već i zbog uzvratnih mjera. Više od 25 zemalja odgovorilo je vlastitim carinama na američke proizvode, što je dovelo do kolapsa izvoza. Do 1932. godine izvoz u te zemlje pao je za 31%. Poljoprivreda i industrija bile su najteže pogođene – industrijska proizvodnja smanjila se za gotovo 47% između 1929. i 1933. Firme ovisne o uvoznim komponentama suočile su se s rastućim troškovima i padom potražnje, što je mnoge dovelo do bankrota.
Protekcionizam je, u biti, ekonomska samoizolacija koja vodi u siromaštvo.
Carine su također podigle cijene, smanjile izbor potrošačima i povećale troškove života, posebno za najsiromašnije. Djelovale su kao regresivni porez, produbljujući nejednakost i recesiju. Iako su zagovornici protekcionizma, poput pristaša trumpizma, često zanemaruju te činjenice, carine su zapravo skriveni porez na vlastite građane.
Danas, u doba globalno povezanih ekonomija, takve mjere bile bi još pogubnije. Povećanje carina izazvalo bi domino efekt: uništilo bi radna mjesta, podiglo cijene i usporilo rast. Nacionalizam u ekonomiji nije samo zabluda – to je virus koji slabi cijeli sistem. Historija to potvrđuje, a ipak se čini da lekcije i dalje ignorišemo. (IZVOR: El Pais)
