“Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka” književnika Almira Zalihića je važan dokument o evoluciji bošnjačkog pjesništva i njegovim refleksijama u Sandžaku. Njena vrijednost leži u tome što ne nudi samo antologijske pjesničke glasove, već i kontekstualnu i estetsku analizu koja omogućava razumijevanje šireg značaja ove poezije. Kroz ovu antologiju, sandžačka poezija ne samo da dobija svoje zasluženo mjesto, već i potvrdu da su njeni autori aktivni sudionici u oblikovanju bošnjačkog i regionalnog književnog identiteta. Ova antologija stoga ne samo da učvršćuje sandžačku književnost u bošnjačkom kanonu, već i proširuje razumijevanje cjelokupne bošnjačke književnosti.

“Antologija Savremena poezija Bošnjaka iz Sandžaka” koju je priredio Almir Zalihić predstavlja izuzetno važno izdanje koje revitalizira vrijednosne suodnose unutar bošnjačkog književnog kanona, istovremeno reafirmirajući značaj sandžačkih pjesnika u kontekstu cjelokupne bošnjačke književnosti. Ova knjiga nije tek antologijski zbir autora već i kritički promišljen presjek koji oblikuje vrijednosnu hijerarhiju i afirmiše pjesničku raznolikost jednog značajnog kulturnog prostora.

Sandžačka poezija u bošnjačkom korpusu

Od kraja sedamdesetih godina, pjesnici iz Sandžaka počinju se poetički izdvajati, postavljajući se u specifičan historijski i estetski okvir. Kako Zalihić istaknuto navodi, ova poezija se razvijala van dominacije akademske kritike, oblikujući vlastitu poetiku koja je spojila drevna mistična iskustva, modernističke tendencije i reducirani estetizam. Kroz pjesništvo autora poput Ćamila Sijarića, Muhameda Abdagića, Huseina Bašića, Ismeta Rebronje, Asmira Kujovića, Dina Burdžovića, Nadije Rebronja imnogih drugih, gradi se slika jedne raznovrsne i intelektualno bogate književne scene.

Bitno je napomenuti da se sandžačka književnost ne može posmatrati izolovano od bošnjačke književne tradicije, već da predstavlja njen integralni dio, koji je kroz historiju pokazivao specifične razvojne pravce. Sandžačka poezija, prema prof. dr. Enesu Durakoviću, stoji na raskršću tradicije i moderniteta, gdje se miješaju osmanski, slavenski i mediteranski uticaji, dajući joj poseban identitetski karakter. Dakle, bošnjačka književnost ne može se razumjeti bez sagledavanja sandžačkog doprinosa, koji često otvara prostor za nova pjesnička istraživanja i eksperimentalne forme.

Sandžačka poezija, unatoč historijskim izazovima i institucionalnim ograničenjima, uspjela se održati kao vitalni segment bošnjačke književnosti, razvijajući se paralelno sa književnim tokovima u Bosni i Hercegovini, ali često bila marginalizirana u dominantnim bošnjačkim književnim pregledima. Književnik Almir Zalihić je višestruko zaslužan jer kroz antologijska izdanja poput ove knjige (autoru je to jedna u nizu antologija sandžačke književnosti) dobiva zasluženo mjesto u kanonskim okvirima.

Antologija je rezultat saradnje između Bošnjačkog udruženja književnika Sandžaka (BUKS) iz Novog Pazara i Bošnjačkog društva pisaca (BDP) iz Sarajeva, što dodatno osnažuje njenu institucionalnu važnost. Partnerstvo sa ovom izdavačkom platformom pokazuje svjesnu potrebu za afirmacijom pjesništva Sandžaka unutar šire bošnjačke kulturne i književne scene. Time se sandžačka poezija ne samo uvodi u oficijelne tokove bošnjačke književnosti, već i dobija mjesto koje joj pripada u regionalnom i evropskom kontekstu.

Struktura i značaj antologije

Antologija je sistematično podijeljena u tematske i generacijske cjeline, odražavajući poetiku kako starijih, tako i mlađih pjesnika. Kroz kritički uvod Zalihić istovremeno mapira kontinuitet pjesničkog izraza i ukazuje na smjene poetičkih paradigmi koje su se dešavale u proteklim decenijama.

Antologije su uvijek i sredstvo književne selekcije, pa time i oblikovanja estetske ljestvice jedne nacionalne književnosti. Time se ne samo dokumentuje savremeni pjesnički trenutak, već se i kreira institucionalizacija vrijednosti unutar bošnjačke književnosti, pri čemu sandžački pjesnici zauzimaju važno i ravnopravno mjesto.

Naime, u okviru bošnjačke književnosti Sandžak se ne smije tretirati kao periferna književna scena, već kao vitalni centar koji često otvara prostor za nove poetike i inovacije, a upravo kroz antologije moguće je sagledati kako se određena književna tradicija konsoliduje i prepoznaje unutar šireg nacionalnog korpusa.

Poetika uvrštenih autora

Značajna karakteristika ove antologije je širok spektar stilskih izraza. U pjesmama se prožimaju elementi islamskog panteizma, egzistencijalnog simbolizma, hermetičnog modernizma i dubokih metafizičkih refleksija. Autorov uvod naglašava kako se u ovoj poeziji reflektuje egzistencijalna borba pojedinca, pravo na sumnju, potraga za smislom i jezička perfekcija dovedena do rasprsnuća.

Jedan od najzanimljivijih aspekata antologije je upravo tretman jezika. Metafora postaje putokaz kroz labirint značenja, dok se subjekt pjesme nerijetko osjeća kao hodač iznad praznine, balansirajući između oslonca na tradiciju i čistog eksperimenta jezika. U tom smislu, poezija sandžačkih autora nudi jedinstvenu mješavinu eruditivnog jezika i savremenog lirsko-filozofskog izraza.

Pritom sandžačka književnost baštini bogatu usmenu tradiciju, ali je kroz 20. vijek doživjela procvat modernističkih tendencija, što je čini specifičnim mostom između klasičnih i postmodernih pristupa poeziji.