Povodom smrti književnika Feđe Šehovića (1930–2025), podsjećamo na njegov književni portret koji je napisao njegov bliski prijatelj i također antologijski hrvatski i bošnjački pisac, Sead Begović. U svom tekstu, Begović ističe Šehovićevu pet desetljeća dugu književnu karijeru tijekom koje je dosljedno promicao temeljne ljudske vrijednosti i suživot. Šehović je bio poznat po tome što nikada nije prihvaćao nametnuta stajališta vlasti, već je kroz svoja djela poticao čitatelje na promišljanje. Njegov roman “Gorak okus duše” smatra se remek-djelom povijesnog romana, a objavljen je godinu dana prije “Imena ruže” Umberta Eca. Begović ga svrstava među najbolje pisce povijesnih romana u Hrvatskoj, uz Ivana Aralicu i Nedjeljka Fabrija. Šehovićev opus obuhvaća i petoknjižje “Ilijasbegovići – cronica travuniana”, koje predstavlja sintezu njegova pripovjedačkog stvaranja.
Piše: Sead Begović
Već se uvriježilo mišljenje da je svaki portret Feđe Šehovića, jednog od najistaknutijih hrvatskih i bošnjačkih književnika (a time i bosanskohercegovačkih), intrigantna, ali ne i neizvjesna književno-kritička potraga za čovjekom koji pišući više od 50 godina ustrajno zagovara i promiče temeljne ljudske vrijednosti, zagovarajući suživot u suvisloj zajednici. Buntovni Feđa nikada nije zauzimao istrošenavećinska stajališta koja je nametala tekuća ili tuđinska vlast, bilo da je ona locirana u prošlosti ili sadašnjosti, a nije bio ni režimski uvlakač, već pisac pod povećalom, budući da je svako njegovo romaneskno i komediografsko djelo podizalo prašinu, a zapravo stvaralo čitalačku znatiželju i ugodu. Gorak okus duše smatra se remek-djelom povijesnog romana, a pisan je na temelju fiktivne hronike multikulturalnog čovjekoljupca fra Mavra Sorkočevića. Dovoljno nam govori činjenica da je roman objavljen godinu dana prije romana Ime ruže Umberta Eca.
Jedan od najboljih pisaca povijesnih romana u Hrvatskoj
Na Feđu Šehovića i njegov golemi književni opus ne treba podsjećati, a ni upozoravati – on se naprosto nameće svojom osobnošću i to porukama koje vrijede za sva vremena, pa i danas kada čitamo njegova romaneskna i komediografska djela, koja je stvarao u svom voljenom Dubrovniku, koji je nakon završenog Filozofskog fakulteta izabrao za svoj životni, a zatim i svoj književno-povijesni i suvremeni toponim. Šehović je od onih književnika koji obilato ima što za reći, pa stoga ne čudi da se u Hrvatskoj, uz Ivana Aralicu i Nedjeljka Fabrija, uvažava kao najbolji pisac povijesnih romana ili, bolje rečeno, pisac o povijesti, budući da se ozbiljno služi arhivskom građom te na zbiljne pojave u društvu onda i sada ne aludira samo fikcionalnom omaglicom. Odista, ima dovoljno razloga da se sa sličnom recepcijom nastavi i kod “kuće” koju, naravno, nikada nije zauvijek napustio.
Šehović nas u svojim romanima uči povijesnoj pameti, ali i raspamećenosti. Uostalom, on nikada nije osjećao frustrirajuću podvojenost što pripada hrvatskom i bošnjačkom književnom korpusu, pa tako u romanu Prokleta ergela iz 2008. godine uspostavlja komunikaciju već odigrane povijesti s kraja 16. i početka 17. stoljeća i naše nedavne ratne povijesti u BiH i Hrvatskoj. U jednom i u drugom slučaju mislio je na razoren tradicionalni krajolik te politički i vjerski podijeljene BiH i Hrvatske. Rekonstrukcijom povijesti on otkriva i aksiome posebnosti takve Bosne, ali se svakako reflektira i na bošnjačku stvarnost. U rečenom romanu riječ je o oslobađanju tvrđave Klis od Turaka i nemiloj kršćansko-muslimanskoj dualnosti i to tako kao da je autor primio i islamske i katoličke vjerodajnice, i od Muhammeda, a.s., i od svetog Franje Asiškog. Prostor ergele pod Klisom, gdje je za odmazdu, kršeći se ugovor o predaji, na najsvirepiji način pobijeno 1.200 turskih vojnika (mahom Bosanaca, kao što su u mletačkoj vojsci bili uglavnom Dalmatinci), aluzivno se suodnosi s prostorom Manjače, Omarske, Trnopolja i Keraterma i svih takvih mjesta nepravične egzekucije i neljudskog mučenja. Tada je zapisao: “Silnici su uvijek u pravu, ma koliko se to kosilo s ljudskim i Božjim zakonom, za sve lako nađu opravdanje pa i za zločin.”
Slikarstvo mu je bilo hobi
Feđa Šehović slikarstvo je doživljavao kao hobi, predah od svog glavnog posla – pisanja. Iako su neki u njegovim radovima prepoznavali posebnost motiva i formu, a pojedini smatrali da je u stanju misliti bojama, on je na to gledao kao na privid. Da je ljudski vijek dvostruko duži, možda bi se u jednoj njegovoj polovici posvetio slikarstvu s punom ozbiljnošću, kao što se sada posvećuje pisanju. No, u postojećim okolnostima, svoje slike nije smatrao umjetničkim opusom, već odmorom duha. Što se one nekome dopadnu, smatrao je odrazom opće inflacije likovnih djela, u kojoj dominira prosječnost nametljivih i netalentiranih trgovaca turističkim suvenirima.
Akomodo sam se zlu brijemenu
Simpatično odjekuje i jedna zgoda s Feđinom majkom. Ona ga je jednom zgodom, s dobronamjernošću muslimanke, priupitala: “Toliko si toga lijepog napisao o našim Latinima, a kad ćeš nešto i o ‘nama’?” I Šehović se u tom smislu odužio višekratno te se nadamo da je majka bila zadovoljna. Spomenimo samo njegovo petoknjižje Ilijasbegovići – cronica travuniana (svojevrsna sinteza njegova pripovjedačkog stvaranja), u kojem se autor vraća u 17. stoljeće, a u kojem je živio i trebinjski kapetan iz naslova. Neiscrpna događajna naracija, dobro uočene ambijentalno etnološke navike ljudi i iskustvo posredovano jezikom (dekonstrukcija povijesnih mistifikacija koje preispituje i raspravlja) te suvremena historiografaska upućenost vlastita pogleda, podastrijeta je u opisima iz razdoblja austrijskih vlasti u BiH. Zatim se s istom uvjerljivošću razlaže vojnička sudbina Hasan-bega, koji je dospio u italijansko zarobljeništvo, kao i njegov brat kojeg zarobljavaju Rusi (obuhvaćeni su ratovi sve do našeg doba). Ukratko, obitelj napušta svoju hercegovačku begovinu i preseljava u Dubrovnik, a potom sudjeluje na dvjema stranama u sljedećem ratu. Roman, s najboljim obilježjima porodičnog romana (a zapravo roman epohe), završava s događajima iz hrvatsko-bošnjačkog sukoba, a razriješava se u Hagu. Odista primamljivo od pisca čije se opisne prosudbe i peripetije zasnivaju na načelima etike i estetike, a ne na načelima koja su utemeljena na političkim, religioznim i rodovskim osjećanjima pojedinca ili grupe, iako je o njima zapravo riječ.
Naravno da je za takvog živućeg pisca posve jasno da je Daytonski sporazum odličan kao sporazum o prekidu rata, ali ne i kao mirnodopski sporazum, te da ovako podijeljena BiH ne može ući u Evropsku uniju. Šehović naprosto uvijek ima “stav” kada iz sadašnjosti zagrabi u prošlost, te će pažljivi čitalac pronaći mnoge odgovore na zabrinjavajuća pitanja, a koja su pohranjena u njegovu djelu. Između ostalog: Piše li se Bosni i Hrvatskoj dobro? Tu se Feđa osjeća kao “vidra”, a ne zaboravimo da je on ujedno i autor romansirane biografije Marina Držića pod naslovom Vidra, s čijim se životopisom, jednim dijelom, Šehović može identificirati. U svakom slučaju, on je pisac vremenske i prostorne širine od kojeg se uči civilizacijska uljuđenost. U tome je nadmašio i omiljelu žanrovsku matricu povijesti gledajući s visoka “pisare” jednog vilajeta. Privlačnu snagu ima i to što se o njemu, kao čovjeku od knjige, čovjeku uzavrele krvi, u vremenima “nahvao”, može pisati nadahnuto i kada se uzimaju na pregled samo segmenti iz njegova djela, budući da svaka ozbiljnija književno kritička prosudba zahtijeva opsežnu elaboraciju njegovih podsjećanja na nepravde i zaborave.
Svoju je zavidnu književnu reputaciju Šehović zadobio i zadržao u Hrvatskoj te, iako je ponekad bivao i ogorčen, a kako i ne bi kad su njegove respektabilne godine naprosto “sve vidjele”, znao se snaći, naravno, opet izrijekom, ovaj put na dubrovačku: “Akomodo sam se zlu brijemenu.” To neće biti ni uzmak ni oportunizam, već taktički potez vidre, ponekad sarkastičan, ponekad humorno ironijski da se zavaraju zavidljivci, a oduševe poštovaoci i zagovarači. Ne sumnjamo da bi tako postupio da je živio i svoj radni vijek proveo u Bosni i Hercegovini. Znamo i to da u rodnoj Bileći zasigurno ne bi živio. “Tamo daleko” ne bi mogao biti ni direktor Drame narodnog kazališta (kao što je bio u Splitu), ni direktor Znanstvene knjižnice (kao što je to bio u Dubrovniku), a kamoli voditelj, naprimjer, Doma Jovana Dučića, kad već nipošto ne bi mogao biti voditelj doma “srpskog pisca rimokatoličke vere” Marina Držića. Potonje je Šehoviću, našoj “vidri”, to vjerovatno žao jer zna da svako partnerstvo i kolanje talenata između susjedskih država određuje našu budućnost.
Feđa Šehović (pseudonim: Raul Mitrovich) (1930 – 2025) rđen je u Bileći. Poslije završenog Filozofskog fakulteta u Zagrebu radi u Dubrovniku na osnovnoj, zatim na srednjim školama. Radio je kao slobodni novinar, Direktor drame HNK u Splitu, zatim kao knjižničar i ravnatelj Znanstvene knjižnice u Dubrovniku, da bi od 1985. sudjelovao u izgradnji Doma Marina Držića, a potom postao i njegovim prvim voditeljem. Umirovljen je na toj dužnosti godine 1996. U zadnjem ratu (u kojem je aktivni sudionik) piše svoj Ratni dnevnik koji se u prvom izdanju godine 1992. zvao Zla kob zaborava, zatim, tih godina, slijedi knjiga Priče iz Vitaljine i ratni roman Četiri vozača apokalipse. Šest njegovih romana: Kazin, Savršeno umorstvo, Veljun, De bello ragusino, Dogon i Knjiga postanka čine jedinstvenu Dubrovačku tralalalogiju – humorističko-satirički portret jednog grada, njegovih ljudi, mentaliteta, morala i običaja.
Godine 1980. Šehović svojoj stalnoj i kvalitativnoj romanesknoj referenci, Marinu Držiću, posvećuje romansiranu biografiju pod naslovom Vidra, a njegovim ponajboljim romanima smatraju se naslovi Gorak okus duše, Oslobađanje đavola i Uvod u tvrđavu. Kritika ubrzo uviđa da on u narativnoj metodi vrsno koristi kroničarske manire Ive Andrića i Ivana Aralice te uz Nedjeljka Fabrija postaje najznačajnijim i najprivlačnijim piscem povijesnih romana. Književni povijesnik Krešimir Nemec smatra da je postmodernističkim postupkom, odnosno, zaklanjajući se pod pseudonimom Raul Mitrovich, osmislio posve nov «zamaskiran» identitet za novo spisateljsko ruho. Zasebnu tematsko-motivsku cjelinu čini njegov roman Svi kapetanovi brodolomi iz godine 1992. da bi sintezu svoga pripovjedačkog rada ostvario s fascinantnim romanesknim petoknjižjem Ilijasbegovići – Cronica travuniana. Zbirku svojih pučkih komedija, drama i dramoleta objavio je 1969. godine i to je bila njegova prva objavljena knjiga. Blizak komediografiji talijanskoga poratnog neorealizma uspješno se, između ostalog, predstavio s dramama Dubrovački škerac, Novela od kapetana, Kurve i Katarina II.
