Ove godine konačan smiraj pronaći će jedna identifikovana žrtva, kao i posmrtni ostaci više žrtava čija identifikacija putem DNK metode, zbog stanja u kojem su tijela pronađena, do danas nije bila moguća. Riječ je o posmrtnim ostacima žrtava iz zapaljenih kuća, gdje su razmjere zločina i oštećenja tijela onemogućili klasične metode identifikacije.

U Memorijalnom kompleksu i šehidskom mezarju “Veljaci” u Bratuncu sutra, 12. maja, bit će klanjana kolektivna dženaza i obavljen ukop posmrtnih ostataka žrtava bošnjačke nacionalnosti ubijenih tokom 1992. godine. Ove godine konačan smiraj pronaći će jedna identifikovana žrtva, kao i posmrtni ostaci više žrtava čija identifikacija putem DNK metode, zbog stanja u kojem su tijela pronađena, do danas nije bila moguća. Riječ je o posmrtnim ostacima žrtava iz zapaljenih kuća, gdje su razmjere zločina i oštećenja tijela onemogućili klasične metode identifikacije.

Taj monstruozni zločin, takvih razmjera da nije bilo moguće ni identificirati ubijene, opisao je Ramiz Salkić u knjizi “Genocidna namjera”, a riječ je o zločinu u bratunačkom selu Suha kada su srpski zločinci u kući Osmana Hodžića u tom selu spalili ljude koji su bili u toj kući.

“Vratio sam se kući, ali kuće više nije bilo. Nestala. Tetkova kuća – nestala. Kuća Osmana Hodžića – zgarište. Nismo mogli vjerovati onome što vidimo. Nadali smo se da su civili odvedeni, ali kada smo prišli ruševinama, istina je bila mnogo strašnija.

Došli smo do Osmanove kuće i ušli u njegovu sobu. Na krevetu su gorjele krpe, odijelo je bilo spaljeno. Svuda su bile ruševine i pepeo. Pogledao sam bolje – među ostacima vidjela se vilica, brada, dio lobanje. Sve je bilo prekriveno srušenim krovom. Po mom dubokom uvjerenju, u toj kući su ubijeni i spaljeni Osman Hodžić, njegova supruga Zineta i njihovi sinovi Salmir i Elvis, dječaci od devet i jedanaest godina. Njihova majka, Sabra Hodžić, također je bila među njima.

Krenuli smo dalje, do kuće Omera Hodžića. On je bio samac. Kad smo ušli, svuda su bile razbacane knjige. Ležao je pogođen u lijevu stranu glave. Nismo ga odmah dirali. Nismo znali šta nas još čeka, nismo bili tu dva dana. Dogovorili smo se da ćemo sutradan doći i ukopati ga.

Tragovi smrti

Nastavili smo dalje, do Hasibove kuće, koja nije bila zapaljena. Jedan od naših otišao je prema Selištu, tražeći brata. Ramo Karić je krenuo prema svojoj kući – i nikada se nije vratio. Vjerovatno su ga uhvatili i ubili.

U kući mog tetka, Huse Jahića, zatekli smo stravičan prizor. On, tetka i amidža ležali su ubijeni. Tetka je bila raščupana, ubijena na podu. Obojica su ležala na ležajevima. Kasnije su pronađeni u masovnoj grobnici u Suhoj.

Sljedećeg dana, kada smo se vratili da ukopamo Omera Hodžića, njegovog tijela više nije bilo. Ostali su samo krvavi tragovi koji su vodili prema izlazu. Tog dana, srpska vojska je nastavila s ubistvima i pljačkom, a tijela onih koje su ubili pokupili su i zakopali u masovne grobnice.

Vidjevši da više nema nade, odlučili smo napustiti selo i krenuti prema Glogovoj. Put nas je vodio preko Cerovca, Hranče i Gaja. Na svakom koraku nailazili smo na spaljene kuće, uništene pomoćne objekte, poubijanu stoku.

Bratunac je postao zgarište, a njegovi stanovnici – nestali ili pobijeni. Ono što smo vidjeli toga dana ne može se zaboraviti. Ovo svjedočanstvo ostaje kao dokaz genocidne namjere, kao podsjetnik na zločin koji se ne smije ponoviti”, piše Salkić.

Podsjetimo, od 25. do 27. aprila 1992. trajalo je razoružavanje muslimanskog stanovništva u selima oko Bratunca, te u samom gradu Bratuncu, što je bio važan element u trajnom uklanjanju Muslimana (Bošnjaka) s ovog područja.

Na ovom području izvršeni su različiti oblici zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava kao što su: ubistva i hotimično lišavanje života, progoni, istrebljenja, silovanja, protivpravno zatočenje, mučenje, deportacija (prisilna premještanja), hotimično nanošenje velikih patnji, pljačka javne i privatne imovine i dr.

Napadi su krenuli 2. maja 1992. napadom na selo Hranča gdje dolaze razbojnici iz reda srpske nacionalnosti u režiji Momira Nikolića, navodno da traže naoružanje i u toj akciji su uglavnom učestvovale komšije Srbi koji su tom prilikom pljačkali i palili nepokretnu imovinu Bošnjaka. U periodu od 3. do 9. maja 1992. u ovom selu ubijeno je najmanje 12 ljudi, dok su ostali sposobni muškarci odvedeni u osnovnu školu „Vuk Karadžić“, gdje su bili mučeni, a potom jedan broj i likvidiran.

Sljedeća meta srpskih formacija bilo je bošnjačko selo Blječeva 6. maja 1992. koje je napdnuto minobacačkom vatrom.

Uveče 8. maja 1992. Miroslav Deronjić, u svojstvu predsjednika Kriznog štaba u općini Bratunac, naredio je srpskoj Teritorijalnoj odbrani (TO), kao i policijskim snagama u Bratuncu, da napadnu i djelimično spale nebranjeno selo Glogova.

U napadu 9. maja ubijeno je najmanje 65 civila Bošnjaka, stanovnika sela, a znatan dio sela Glogova sravnjen je sa zemljom. Od aprila pa do maja 1992. izvršena su masovna uništavanja spomenika kulture i sakralnih objekata, islamski arhiv u Bratuncu, medresa u Glogovi, džamije u Bratuncu i Glogovi.

Smrt za nemoćne se nastavljala. Bratunac postao grad djecoubica. Srpske snage su sredinom maja 1992. uništile bošnjačko naselje Suha. Mlade žene i djevojke su seksualno zlostavljali, a potom su ubili 38 nenaoružanih bošnjačkih stanovnika. Njihova tijela su bacili u lokalnu masovnu grobnicu. Među 36 ekshumirana leša, u grobnici Suha, koja se nalazila do Srpskog vojničkog groblja, 2005. pronađena su tijela djece s majkama u zagrljaju.

Nazvali su je „najtužnija masovna grobnicom”, jer je u njoj bilo desetero djece u dobi od 3 mjeseca do 11 godina starosti, nekoliko žena, te stariji muškarci. Tromječesna beba Adina Hajdarević nije imala priliku ni da izgovori riječ „mama“, a krvnici su joj pucali u glavu.

Slično je i sa šestomjesečnom bebom Narcisom Salihović. Kod nje će pisati i to da je pronađena u grobnici Suha, sa flašicom u ruci. Tako su je i ubili, u majčinom naručju. Ovakve su sudbine i bratunačkih sestara četverogodišnje Samre i sedmogodišnje Samire Alić, ubijenih sa majkom Mevlidom.

U periodu 10 – 13. maja 1992, srpske jedinice su prisilile na stotine Bošnjaka da napuste svoje domove i da se okupe na bratunačkom fudbalskom stadionu, koji je služio kao sabirni centar, odakle je vršeno odvajanje muškaraca za likvidaciju. Oko 3.000 Bošnjaka je držano na stadionu, gdje su bili prisiljeni da srpskim vojnicima daju svoje lične karte, novac i ostale predmete od vrijednosti.

Logor u crkvi, školi…

Muškarci koji su bili odvojeni na stadionu odvedeni su u hangar blizu Osnovne škole „Vuk Karadžić“ i tamo zatvoreni, kao i u školskoj fiskulturnoj sali, gdje su prebijani, mučeni i ubijani. Za vrijeme zatočeništva 10 – 16. maja 1992. ubijeno je oko 50 ljudi, u zgradi Osnovne škole “Vuk Karadžić”, u kojoj je formiran logor, kroz koji su prošle stotine Bošnjaka. Zatočenike su tukli, maltretirali, mučili, odvodili u nepoznatom pravcu i nasumično ubijali.

U noći između 14 – 15. maja 1992 počela je evakuacija ljudi koji su bili zatočeni u Osnovnoj školi „Vuk Karadžić“, ukrcani su u kamione i odvezeni na Pale. Tada je izdata naredba policiji i vojnoj policiji da naprave listu svih onih koji su bili tu zatvoreni i lista je sadržavala nešto preko 400 imena.

Ova osnovna škola je ponovo 12 – 15. jula 1995. služila kao logor u koji su dovođeni zatočenici koji su uhvaćeni u i oko Srebrenice, sigurne zone UN – a, gdje su ubijeni i po kratkom postupku pogubljeni brojni Bošnjaci, kao i ispred te škole i u njenoj okolini.

Bratunački Srbi su u smrt odvodili i najbolje prijatelje. Bahrija Suljić je čula od svoga djevera, koji je preživio logor, da je njenog muža Senahida iz fiskulturne sale škole „Vuk Karadžić“ izveo njegov najbolji prijatelj Zoran Milosavljević Kokara, nakon čega je Senahid ubijen. Senahid i Kokara su bili poznati bratunački karatisti.

U crkvi koju su Srbi pretvorili u logor, u selu Kravica, Momir Nikolić pomoćnik komandanta za bezbjednost i obavještajne poslove Bratunačke brigade ” Vojske Republike Srpske ”, učestvovao je u okrutnom i nečovječnom postupanju prema civilima Bošnjacima, mučenju zatvorenika, zatvorenice iz tog logora su silovane, uključujući i teška premlaćivanja u zatočeničkim objektima u Bratuncu. U logoru je mjesecima bilo zatočeno oko 350 Bošnjaka. Tokom fizičkog zlostavljanja Srbi su premlaćivali zatvorenike čeličnim cijevima, kundacima pušaka, šakama, nožnim udarcima čizmama i vađenjem zuba sa zahrđalim kliještima. Zatočenici su premlaćivani do nesvjesti, a neki su pretučeni na smrt.