Tokom Drugog svjetskog rata.primio je dvoje siročadi, Dragu i Miću Čulibrka, djecu pravoslavne vjere. Ne samo da im je pružio siguran dom u nesigurnim vremenima, već ih je i redovno slao u osnovnu školu, vodeći brigu o njihovom obrazovanju, zdravlju i odgoju.

Šerif-efendija Bajrić rođen je 1851. godine u mjestu Stijena, kod Cazina, poznatom krajiškom mjestu koje se prvi put spominje 1339. godine pod imenima Vila Stina, Pusta Stina i Stina. Tu su postojala dva grada, jedan iz srednjeg vijeka (danas u ruševinama) i drugi iz osmanskog perioda (dobro očuvan). Osmanlije su 1771. godine, zbog austrijskih napada, izgradile snažnu utvrdu uz srednjovjekovni grad. Na tom je mjestu nekad bio i franjevački samostan. Stari grad Stijena je 2005. proglašen nacionalnim spomenikom kulture BiH. Jako je volio svoj kraj, krajišku Stijenu, svoju rodnu grudu.

Potječe iz ugledne vjerske porodice u kojoj je obrazovanje imalo izuzetno značajnu ulogu. Njegov otac, Mumin-efendija, bio je cijenjeni imam i prvi muderis u Krajini, što govori o visokom ugledu i predanosti vjeri i znanju unutar porodice. Takvo porodično okruženje snažno je utjecalo na njegovo rano obrazovanje, odgoj i kasniji životni put posvećen vjeri, znanju, humanitarnom radu i prosvjećivanju naroda.

Šerif-efendija Bajrić imao je veliku porodicu, sa suprugama Hasnijom iz Pećigrada i Devletom iz Bužima imao je sedmero djece, sinove Mumina, Mustafu, Ibrahima, Arifa i Hasu, te kćerke Hasibu i Ćatibu. Njegov život i predanost vjeri snažno su uticali i na potomke, po uzoru na njega, kao i na njegovog oca Mumina, dvojica sinova nastavili su porodičnu tradiciju vjerskog služenja. Arif-efendija je djelovao kao muallim i vjeroučitelj, dok je Mumin-efendija obavljao dužnost džematskog imama. Posebno se istakao Mumin-efendija, koji je 1977. godine, povodom otvorenja Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu, uvakufio 50.000 dinara za dušu svoga oca. Tim plemenitim činom upisao je Šerif-efendiju među dobrotvore ove visokoškolske ustanove, ostavljajući trajni hajrat u njegovo ime.

Prvu vjersku naobrazbu Bajrić je stekao od svog oca. Nakon osnovne vjerske naobrazbe, završio je medresu u Cazinu, a potom, u jedinstvenom poduhvatu za bošnjački narod tog vremena, zajedno s još četvoricom drugova krenuo pješke u Istanbul kako bi nastavio školovanje.

Poznavao je arapski, turski i perzijski jezik, a bogata zbirka literature na njemačkom jeziku koju je ostavio iza sebe ukazuje na to da se vješto služio i njemačkim. Kao dobitnik priznanja osmanskog nadzornika prosvjete u Istanbulu, koje mu je dodijeljeno 27. juna 1877. godine, stekao je zvanično priznanje svoje stručne kvalifikacije i od strane Ulema-medžlisa u Sarajevu, što mu je omogućilo neometan rad u prosvjetnoj službi po povratku u Bosnu.

Nakon školovanja u Istanbulu, gdje je pohađao Krk-česmu medresu i Darul-muallimin, pa čak tamo jedno vrijeme bio i nastavnik, vratio se u svoj rodni kraj, vođen očevim riječima koje su mu bile vodilja, a to je da će veći doprinos islamu dati gledajući krajiške stijene, nego li sarajevske dućane. Umjesto nastavničke karijere u Sarajevu, gdje je čak dobio poziv Mehmed-bega Kapetanoviča Ljubušaka da primi nastavničku dužnost, odlučio je ostati u Krajini. U Bužimu je osnovao medresu iz mekteba, odgojivši prvu generaciju od 23 svršenika.

U narodu je ostao zapamćen ne samo kao učitelj i alim, već i kao vrstan vaiz, propovjednik čije su riječi bile jasno artikulisane, prožete mudrošću, vjerom i životnim iskustvom. Njegove hutbe i dersovi ostavljali su dubok dojam na slušaoce, dok u mjestima u kojima je on bio vaiz i imam nije bila otvorena nijedna birtija (kafana gdje se služi alcohol). Ovo se smatra njegovim velikim doprinosom u vremenu kada su se među muslimanima širila razna socijalna zla poput alkoholizma, nemorala i udaljavanja od vjerskih vrijednosti.

Pored predanog rada na vjerskom i obrazovnom planu, ovaj izuzetni čovjek ostao je upamćen i po nesvakidašnjim primjerima dobrote i humanosti, koja je nadilazila granice vjerske i etničke pripadnosti. Tokom Prvog svjetskog rata, kada su mnoge porodice ostajale bez svojih najmilijih, on je primio pod svoje okrilje dvoje nejake siročadi, desetogodišnjeg Ibrahima i trogodišnjeg Smaila. U vrijeme prvog svjetskog rata proveo je skrbeći se o njima s posebnom pažnjom i ljubavlju, kao da su njegova vlastita djeca. Kada se rat završio, i kada im se otac pojavio da ih preuzme, on je odbio bilo kakvu naknadu koju mu je ovaj ponudio, smatrajući da je učinio samo ono što je dužnost svakog čovjeka.

Slične humane postupke uradio je i tokom Drugog svjetskog rata. Ovoga puta je, bez razmišljanja i bez pravljenja razlike u vjeri, primio dvoje siročadi, Dragu i Miću Čulibrka, djecu pravoslavne vjeroispovijesti. Ne samo da im je pružio siguran dom u nesigurnim vremenima, već ih je i redovno slao u osnovnu školu, vodeći brigu o njihovom obrazovanju, zdravlju i odgoju. Njegova plemenitost nije poznavala granice, a njegovo djelovanje u oba rata svjedoči o univerzalnim vrijednostima ljudskosti, dobrote i samilosti.

Prvu službu Šerif-efendija Bajrić započeo je u Bužimu, gdje je 1879. godine na mjestu imama Stare drvene džamije naslijedio Halil-efendiju Halija. Već na početku službe uočio je nedostatak obrazovanih vjerskih službenika, zbog čega je odlučio da s boljim učenicima mektebi-ibtidaije produži nastavu za još četiri godine.

Zbog kvalitetnih dersova i izraženog domoljublja, Šerif je imao problema s austrougarskim vlastima, koje su mu to otvoreno zamjerale. Ipak, ostao je predan svom radu. Njegovim zalaganjem, prije povratka u Stijenu, u Bužimu i okolini izgrađeno je blizu deset džamija. Od 1928. godine prešao je u novoformirani džemat u rodnom mjestu, gdje je radio sve do penzije. Te godine položio je ispit za imama matičara i, pored džematskih obaveza, preuzeo i vođenje matične knjige u Stijeni.

O njegovoj učenosti, gostoljubivosti i razgovorljivosti pohvalno se izrazio i akademik Hamdija Kreševljaković, koji je tokom istraživanja u Cazinskoj krajini, prikupljajući historijsku građu za svoje djelo Cazin i okolina, nekoliko dana boravio kod Šerif-efendije u Stijeni.

Značajne zasluge imao je i u odgovaranju ljudi da se ne sele u Tursku, kako u vrijeme Austro-Ugarske, tako i između dva svjetska rata.

Umro je u Stijeni 7. oktobra 1947. godine u devedeset i drugoj godini života, a pokopan je pored stare džamije unutar stijenske tvrđave. Svojim školovanjem, te društvenim i humanitarnim angažmanom, Šerif-efendija Bajrić je nesumnjivo zadužio Krajinu. Zbog toga s pravom zaslužuje da se njegovo ime pominje i očuva kroz naziv džamije, ulice, škole ili drugog objekta od javnog značaja, kao trajni podsjetnik na njegov doprinos zajednici u kojoj je živio i radio.