Nakon što je prof. dr. Šaćir Filandra javno i glasno zazivao Vučića kao uzornog lidera, sada glumi nekakvog mudrog posmatrača, smiruje tenzije, dok mu razum lebdi kao pokvareni kompas prvog Srbina koji je Dunavom htio uploviti u more i nazvati ga srpskim. Danas mudruje o Dodikovoj “vještačkoj proizvodnji straha”, dok je jučer prizivao Vučićev autoritarizam kao spas. Ko bi rekao, jučer aplauz Vučiću, danas odmjerena zabrinutost zbog Dodika, koji u Narodnoj skupštini Rs izvodi, u doslovnom smislu riječi – DRŽAVNI UDAR

Šaćir Filandra, univerzitetski profesor, nekadašnji dekan Fakulteta političkih nauka, nekadašnji predsjednik BZK “Preporod”, bivši komunistički aparatčik, bivši SDA klimoglavac, bivši SBB kameleon, današnji salonski analitičar i prvi činovnik na čelu svih strateških mudraca iz greblja bošnjačke pameti, imao je danas nešto za reći o sigurnosnoj prijetnji za Bosnu i Hercegovinu i o Dodiku, koji izglasavanjem novih zakona u Narodnoj skupštini Rs izvodi državni udar.

Prije par mjeseci Šaćir Filandra, inače višestruki preletač iznad svakog ideološkog gnijezda, je iznutra, kao predsjednik Skupštine, sahranio najstarije bošnjačko društvo “Preporod” i nazvao ga uz svog kalficu Kodrića BeZeKa, a sada se javlja kao nekakav glasnik razuma. To se javlja onaj isti Filandra koji je prije četiri godine javno, za medije, zagovarao i sanjao Vučića kao uzor za lidera Bošnjaka, a sada nas smiruje, umiruje, daje geopolitičke dijagnoze kao da srče supu s uvidom u tajna znanja svjetske politike. A državni udar u toku.

Od čovjeka koji je ukinuo simbol pauna s ljiljanima i pod Karađorđevićevom bakljom odobrio ime BeZeKa za nekadašnji “Preporod”, očekivati principijelnost isto je kao očekivati zaklon pod NATO kišobranom koji curi, dok Vučić dijeli pancire po srpskim selima i kroji uniforme za specijalce “nebeskog naroda”. Naravno, uz svesrdnu pomoć mađarskih specijalaca, koji su po Orbanovom nalogu već stigli na ispomoć Dodiku.

Nije on objektivni posmatrač, volio bi on da mi tako mislimo, on je saučesnik – reinkarnacija pravog monarhističkog Gajretovca, onih koji su 1928. godine, pod bakljom koju je Sanjin Kodrić vratio u upotrebu, pristali da budu kulturno-politički emigranti u vlastitoj zemlji, Srbi muhamedovske vere. Ako se jednog dana Republika srpska odvoji, može komotno biti Specijalni savetnik za bošnjačku manjinu, pa da kao “viđen bošnjački intelektualac” dijeli Dodikove grantove za “kulturno-umetničko stvaralaštvo pod svetosavskom bakljom večnog kraljevstva srpskog”.

Nakon što je zazivao Vučića kao lidera, sada glumi nekakvog mudrog posmatrača, smiruje tenzije, dok mu razum lebdi kao pokvareni kompas prvog Srbina koji je Dunavom htio uploviti u more i nazvati ga srpskim. Danas mudruje o Dodikovoj “vještačkoj proizvodnji straha”, dok je jučer prizivao autoritarizam kao spas. Ko bi rekao, jučer aplauz Vučiću, danas zabrinutost zbog Dodika. Možda mu je samo problem što nije dobio pozivnicu na dogovor o “plaćenim embrionima na srpskom tlu”, kako je Dodik jučer nazvao Bošnjake.

Tajna Filandrine retorike je uvijek ista – kad god treba povući jasnu liniju između onoga što je historijska nepravda i onoga što je poltronstvo, on bira ovo drugo. Da li je to oportunizam, strah ili samo akademski autizam – nije ni važno. Važno je da smo ga pročitali.

Bošnjačka intelektualna elita ponovo demonstrira svoje vječno promašeno držanje. Umjesto da podvuče crtu, oni sviraju violinu dok se zapadnobalkanski Titanik ljulja u Dodikovim i Vučićevim talasima. Ako su nam takvi mislioci, ne treba nam neprijatelj – dovoljno je da pustimo Filandru da nastavi analizirati. Sami ćemo potonuti.

U duhu dodikovskog “embriona kulturno-umetničkog manjinskog stvaralaštva” samo da obavijestimo bošnjački puk da ako će slušati razne Filandre neka se ne nada da će potonuti dostojanstveno.

Nećemo potonuti dostojanstveno. Ne, nikako. Potonut ćemo kao raskvašeni leš u septičkoj jami historije, dok nas povlači mulj lažnih elita i ustajala voda salonskog minderašenja.

Potonut ćemo kao pijanac što je popio zadnju čašu, pa pao licem u blato – s praznim džepovima, poderanog kaputa, i u ustima još uvijek osjeti zadah jeftinog ambasadorskog obećanja.

Kao kesa smeća bačena u rijeku, polako se raspadajući dok nas talasi nose prema nekoj srpskoj mitomanskoj močvari, gdje će nas razgrabiti i reciklirati u svoju verziju svetopisa o Sv. Savi i nebeskom narodu.

Kao mačak koga su zloćudni klinci vezali u vreću i bacili u rijeku – mlatarat ćemo šapama, grebati, gristi, ali već smo osuđeni, jer smo vjerovali da nas neko može spasiti. Mijau, mijau…

Kao zadnji klošar ispred kladionice, koji je izgubio sve, ali se još uvijek nada dobitku, dok ga kiša polako pere, a nebo liči na brakorazvodnu parnicu, dok pijemo kafu na dnu septičke jame i čekamo da nas povuče još dublje.

Jer uvijek može dublje, dok od zvuka violine više ne razlikujemo zvuk lopate koja nas zatrpava, dok USAID kontejneri zjape prazni, a jedina svjetlost ostaje ona sa svetosavske BeZeKa baklje, koja ne grije, samo spaljuje.