Sve je počelo 13. maja 1607. godine, kada je stotinjak neregularnih engleskih imigranata pristalo u Virginiji i osnovalo Jamestown, prvo britansko naselje u Americi. Nisu ih dočekale granične vlasti – domorodački Powhatani nisu imali potrebe za takvim institucijama tokom dvanaest hiljada godina. No to naselje bilo je sjeme iz kojeg će izrasti Sjedinjene Države, zemlja koju su imigranti ne samo osnovali, već i održavali te uzdizali.
Sjedinjene Američke Države često nazivaju “zemljom imigranata”, i to s dobrim razlogom. Od svojih početaka, ova nacija bila je oblikovana rukama i snovima ljudi koji su dolazili iz dalekih krajeva, tražeći bolji život. No unatoč tome što su imigranti bili životna snaga koja je nahranila i obogatila mladu američku naciju, njihova historija u ovoj zemlji prožeta je i poniženjima, diskriminacijom i nasiljem – od kritičnih trenutaka u prošlosti do današnjih dana, kada ih aktualni stanar Bijele kuće, Donald Trump, javno vrijeđa i optužuje da “truju krv zemlje”.
Sve je počelo 13. maja 1607. godine, kada je stotinjak neregularnih engleskih imigranata pristalo u Virginiji i osnovalo Jamestown, prvo britansko naselje u Americi. Nisu ih dočekale granične vlasti – domorodački Powhatani nisu imali potrebe za takvim institucijama tokom dvanaest hiljada godina. No to naselje bilo je sjeme iz kojeg će izrasti Sjedinjene Države, zemlja koju su imigranti ne samo osnovali, već i održavali te uzdizali.
U početku su dolazili uglavnom Englezi, ali već dvanaest godina kasnije, u Jamestown su stigli prvi crni robovi oteti iz Afrike. U budućem New Yorku iskrcavali su se Nizozemci, u Pennsylvaniji Nijemci, pa je do 1630. u britanskim kolonijama živjelo oko pet hiljada ljudi. Stoljeće kasnije, taj broj narastao je na više od 600 hiljada. Brodovi su neumorno dopremali Evropljane i robove, a do 1780. godine, u vrijeme rata za nezavisnost protiv Britanaca, stanovništvo je doseglo broju od gotovo tri miliona.
Kolonije su rado primale gotovo svakog protestanta koji je želio živjeti u njima, a novoosnovana država nastavila je tu praksu. Prvi američki Kongres, u kojem je svaki deseti zastupnik bio rođen u inozemstvu, odlučio je da svaka “slobodna bijela osoba” “dobrog moralnog karaktera” može postati državljanin nakon samo dvije godine boravka.
Thomas Jefferson, budući predsjednik, izrazio je to jasno: Amerika je željela brzo povećati populaciju uvozom što više stranaca. No krajem 18. i početkom 19. stoljeća Evropa je bila zahvaćena ratovima, pa su vlade više voljele da mladi ljudi budu vojnici nego emigranti. Sve se promijenilo 1820. godine, kada je započeo prvi veliki migracijski val: u samo pola stoljeća zemlja s manje od deset miliona stanovnika primila je još deset miliona novih doseljenika.
Imigranti su dolazili bježeći od siromaštva, nesreće ili neuspjelih revolucija. Tražili su posao u velikim gradovima istočne obale, sanjali o zlatu u Kaliforniji ili o malim farmama na Srednjem zapadu. Dolazili su iz nordijskih zemalja, Kine, Poljske, Mađarske, ali najviše iz Njemačke i Irske. Amerika je imala obilje jeftine zemlje – san za njemačke poljoprivrednike kojima je u domovini nedostajalo zemljišta za preživljavanje.
Za Irce je prelazak preko mora postao pitanje života i smrti, posebice sredinom 19. stoljeća, kada je bolest uništila usjeve krompira, osnovnu hranu trećine stanovništva. Milion Iraca umrlo je od gladi, a njih dva miliona pobjeglo je u Ameriku.
Irci su na papiru bili idealni imigranti: govorili su engleski i dolazili iz sličnog pravnog sistema. No mnogi Amerikanci i dalje su ih doživljavali kroz prizmu antikatoličkih predrasuda naslijeđenih od engleskih kolonista. U Massachusettsu su katolički svećenici bili zabranjeni kao “pobunjenici i remetitelji mira”, a u Marylandu katolici nisu smjeli biti advokati ili učitelji.
Nezavisnost od Britanije ukinula je pravnu diskriminaciju, ali ne i stvarnu. Natpisi “Irci nisu dobrodošli” bili su uobičajeni, kao i karikature koje su ih prikazivale kao majmune. Ponekad je mržnja eskalirala u nasilje: 1831. spaljena je crkva Svete Marije u New Yorku, a 1834. samostan u Bostonu, dok su protestantski vatrogasci mirno promatrali.
Mnogi protestantski Amerikanci vjerovali su da Irci služe papi i da bi uništili zemlju ako im se tako naredi iz Rima. Ta paranoja rodila je politički pokret “Know-Nothings” (u prijevodu “Ne znam ništa”), koji je zagovarao masovna protjerivanja imigranata i zabranu katolika u javnim službama. Kasnije su se preimenovali u Američku stranku i imali značajan utjecaj: imali su više od stotinu zastupnika u Kongresu, vladali su u osam država i nekoliko velikih gradova.
U Chicagu katolici nisu smjeli biti policajci, a u Louisvilleu su ih zastrašivali kako ne bi glasali, iako su činili trećinu stanovništva. Godine 1855. izbori u Louisvilleu završili su s 22 mrtva i stotinama spaljenih katoličkih domova.
Protivkatolički osjećaji dodatno su se pojačali dolaskom četiri miliona Talijana između 1880. i 1914. Filozof John Fiske nazvao ih je “stvorenjima ispod najnižeg Irca”, a stereotipi o njima kao seljacima, mafijašima i vjerskim fanaticima trajali su desetljećima. Čak i sto godina kasnije, predsjednik Richard Nixon mogao se čuti na Watergate snimkama kako govori da Talijani “nisu poput nas, mirišu drugačije i niko od njih nije pošten”.
Amerika je neizmjerno profitirala od imigranata: bez Nijemca Levija Straussa ne bi bilo farmerki, bez Rusa Sergeja Brina ne bi bilo Googla. No uz tu priču o uspjehu ide i mračna strana ispunjena mržnjom i nasiljem. Kada Trump tvrdi da imigranti “truju krv zemlje”, koristi retoriku sličnu Hitlerovoj, ali i duboko usađenu u američki nativizam. Ku Klux Klan, na primjer, najpoznatiji po teroru nad Afroamerikancima 1960-ih, vrhunac je doživio početkom 20. stoljeća s četiri miliona članova, ciljajući posebno Talijane i Irce u gradovima poput New Yorka.
Historija pokazuje da čak i dobro integrirani imigranti mogu naglo postati metom. Tokom Prvog svjetskog rata Nijemci, koji su činili 10% stanovništva, suočili su se s progonom: zabranjeno je podučavanje njemačkog, a u Iowi su spaljivani njemački udžbenici.
Nakon Pearl Harbora 1941., 110.000 ljudi japanskog porijekla – od kojih je 70.000 bilo rođenih Amerikanaca – prisilno je internirano u pustinjske logore. Njihov jedini “grijeh” bila je njihova krvna veza s Japanom. Tek četrdeset godina kasnije vlada se ispričala i ponudila simboličnu odštetu preživjelima. (IZVOR: Historia y Vida)
