Na današnji dan 878. godine Sirakuza je na Siciliji potpala pod muslimansku vlast; najljepši sicilijanski grad postao je središte islama u Italiji

Historija islamske Sicilije, često zasjenjena pričom o muslimanskoj Španiji, važan je ali slabo proučavan dio srednjovjekovne Evrope. Svedena na fusnotu u raspravama o Dantovoj Božanstvenoj komediji ili normanskim osvajanjima, Sicilija pod muslimanskom vlašću (827.–1091.) ostavila je neizbrisiv trag na kulturi, arhitekturi, jeziku i identitetu otoka.

Tragovi tog doba vidljivi su uz drevne putove poput Via Appia i Via Pompeia, u sjeni Etne (koju su muslimani zvali „vatrena planina“) te u malteškom jeziku – semitskom jeziku oblikovanom raznim utjecajima. Razumijevanje islamske Sicilije osvjetljava razvoj južne Italije, porijeklo križarskih ratova, klicu renesanse i odnose između srednjovjekovnog islamskog i kršćanskog svijeta.

Za razliku od brzog osvajanja vizigotske Španije, muslimansko osvajanje Sicilije bilo je dugotrajno i naporno, zahvaćajući dijelove južne Italije i Sardinije. Počelo je odlučno 827. godine uspostavom islamske vlasti, no prethodila su mu dva stoljeća napada i okršaja.

Sicilija je od davnina bila raskrižje kultura. Tukidid bilježi tri autohtona naroda: Elimljane, Sikane (s Iberijskog poluotoka) i Sikule (s Apeninskog poluotoka), koji su otoku dali ime. Grčki kolonisti osnovali su uspješne gradove, dajući regiji naziv Magna Graecia. Sirakuza, koju je Ciceron opisao kao „najveći i najljepši od svih grčkih gradova“, postala je kulturno središte i rodno mjesto Arhimeda.

Feničani (Kartažani), a kasnije Rimljani, pridružili su se kolonizaciji, čineći Siciliju prvom rimskom provincijom. Već u antici Sicilijanci su bili „trojezični“ (Siculi trilingues), govoreći latinski, grčki i punski, s dominantnom grčkom kulturom.

Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva, Sicilija je privremeno bila pod vlašću Vandala i Ostrogota, dok je 535. godine bizantski general Belizar nije vratio pod carsku upravu cara Justinijana. Ostala je bizantska tvrđava, povezujući njihove posjede u Sjevernoj Africi i Italiji. Krajem sedmog stoljeća postala je vojna provincija (tema), utvrđena protiv vanjskih prijetnji.

Muslimanski upadi na Siciliju počeli su s osvajanjem Sjeverne Afrike u sedmom stoljeću, dijelom širih sukoba s Bizantom. Od sredine sedmog do sredine osmog stoljeća ovi napadi bili su uglavnom pljačkaški, jer su muslimanske snage bile usmjerene na konsolidaciju ogromnih teritorija od Atlantika do Crvenog mora. Sicilija, kao bizantska tvrđava, bila je težak cilj, ojačana snažnom grčkom mornaricom i brojnim utvrdama.

Prvi zabilježeni napad dogodio se 652. godine, kada je Muavija ibn Abi Sufjan, tadašnji namjesnik Sirije, poslao flotu pod vodstvom svog imenjaka, Muavije ibn Hudajdža. Ova rana pomorska akcija imala je za cilj suprotstavljanje bizantskoj pomorskoj nadmoći. Godine 667. ekspedicija pod Abdulahom ibn Qaysom opljačkala je sicilijanske obale. Tokom tog razdoblja, bizantski car Konstans II boravio je na otoku, jačajući njegovu odbranu kako bi zaštitio posjede u Sjevernoj Africi. Godine 681./682. Bizantinci su čak pokrenuli kontranapad na muslimansku Barku.

Osvajanje Sjeverne Afrike završeno je padom Kartage 698. godine, a 703. osnovana je provincija Ifrikija pod upravom Muse ibn Nusajra. Njegova administracija pojačala je napade na Siciliju, Sardiniju i južnu Italiju, olakšane pomirljivijom politikom prema Berberima, koji su postupno prihvatili islam nakon desetljeća pobuna.

Godine 704. Musin sin Abdulah vodio je napade na Balearske otoke, Sardiniju i Siciliju, osvojivši jedan sicilijanski grad i značajan plijen. Ovi napadi, iako česti, nisu bili invazije, jer su muslimanske snage bile zaokupljene konsolidacijom Španije nakon 711.

Godine 740. novi namjesnik Ifrikije, Ubejdullah ibn Habhab, poslao je veliku flotu pod Habibom ibn Abi Ubeidom da osvoji Siciliju. Vojska je osvojila nekoliko gradova i opsjela Sirakuzu, ali je povučena zbog berberske pobune. Sličan pokušaj 753. prekinut je iz istog razloga.

Ovi neuspjesi pokazuju izazove osvajanja dobro utvrđenog otoka uz unutrašnje nemire u Sjevernoj Africi. U međuvremenu, trgovina i kulturna razmjena rasle su, što ilustira slučaj Elpidija, bizantskog stratega koji je nakon pobune protiv carice Irene potražio utočište u Ifrikiji.

Krajem osmog stoljeća došlo je do značajnih promjena. Sicilija je podijeljena na manje, jako utvrđene upravne jedinice, što je otežavalo invaziju. U Sjevernoj Africi, emevijski emirat al-Andalus postao je neovisan, dok je abasidska vlast nad Magrebom slabila. Godine 799. Ibrahim al-Aglab imenovan je emirom Ifrikije, osnovavši dinastiju Aglabida. Njegova autonomija osigurana je velikim tributima abasidskom halifi.

Njegov sin, Zijadetullah I (817.–838.), suočio se s unutarnjim nemirima od pobunjenih Berbera, ambicioznih generala i kritičnih islamskih učenjaka. Godine 827. pojavila se prilika kada je Eufemije, pobunjeni sicilijanski strateg, pobjegao u Ifrikiju nakon neuspjele pobune protiv bizantskog cara. Ponudio je priznanje Zijadetullahove vlasti i plaćanje tributa u zamjenu za vojnu podršku. Unatoč primirju s Bizantom, Zijadetullah je iskoristio izgovor o zatočenim muslimanskim zarobljenicima kako bi prekršio mir.

Invaziju je vodio Asad ibn al-Furat, ugledni učenjak i kritičar aglabidske vlasti. Unatoč dobi (preko 60 godina), Asad, učenik poznatih pravnika, zapovijedao je vojskom od oko 10.000 ljudi, uključujući Arape, Berbere i Saqalibu (slavenske robove-vojnike s Balkana). Iskrcali su se u Mazari 827., pridružili su im se andaluzijski muslimani, neki friško nakon osvajanja Krete.

Za razliku od brzog osvajanja Španije, potčinjavanje Sicilije trajalo je 75 godina. Otočki teren i utvrde, zajedno s bizantskom otpornošću, usporavali su napredak. Nakon iskrcavanja, Asadove snage sukobile su se s bizantskim trupama, ali Eufemije, isprva saveznik, prebjegao je u Kastrođovani (Ennu), nadajući se da će ga Sicilijanci prihvatiti kao vladara. Ubrzo su ga ubili njegovi sunarodnjaci.

Muslimani su krenuli na Sirakuzu, ali su zapeli u opsadi. Godinu dana kasnije, pogođeni glađu i kugom, izgubili su Asada. S brodovima blokiranim od bizantske i mletačke flote, spalili su ih i povukli se u unutrašnjost, osvojivši Mineo i Agrigento. Opsjedali su Kastrođovani, ali bezuspješno. Do 829. držali su samo Mazaru i Mineo. Pojačanja iz Ifrikije i Andalusa 830. oživjela su kampanju, dovodeći do osvajanja Palerma 831. Palermo, ili Balarm, postao je sjedište islamske vlasti, razvijajući se u bogatu metropolu.

Muslimanska vlast prvo se učvrstila u Val di Mazara, zatim u Val di Noto, dok je brdoviti Val Demone ostao otporan. Messina je pala 842./843. uz pomoć Napulja, što pokazuje pragmatične saveze srednjeg vijeka. Kastrođovani je osvojen 859., omogućivši daljnja osvajanja u Val di Noto. Malta je pala 869., a Sirakuza 21, maja 878. Posljednji veći grad, Taormina, osvojen je 902. od emira Ibrahima II.

Osvajanje su usporavale unutrašnje pobune, uključujući onu 835. protiv Zijadetullahova rođaka i arapsko-berberski sukob 886./887. Sicilijanski muslimani, uključujući konvertite, često su tražili autonomiju, birajući vlastite namjesnike, što je izazivalo nemire. Do kraja devetog stoljeća unutarnji sukobi i bizantski protunapadi oslabili su muslimansku vlast, ali su Ibrahimovi pohodi vratili red.

Muslimani su oblikovali multikulturalni identitet otoka, utječući na njegov jezik, kuhinju, arhitekturu (pretvorene džamije) i malteški jezik. Emirat je poticao trgovinu i intelektualnu razmjenu, pridonoseći korijenima renesanse i ideološkom okviru križarskih ratova. Arapi su donijeli limun, narandže iz Seville i šećernu trsku, donijeli su pamuk i dud za uzgoj svile. Za svoje zadovoljstvo izgradili su sofisticirane sisteme navodnjavanja, kako bi preživjeli i podigli vrtove, poput onog koji je do danas preživio u Al Jafaru. Prosperitet koji je ovo generirao doveo je do toga da Sicilija, a posebno Palermo, postanu bogato središte trgovačkih mreža Sredozemlja, mjesto susreta trgovaca s Bliskog istoka, sjeverne Afrike i mladih talijanskih trgovačkih republika.

Muslimanska vlast okončana je 1061. godine, normanskim osvajanjem Palerma. Kršćani na otoku bili su podvrgnuti šerijatu ali nisu bili osobito tlačeni. Bili su priznati kao dhimmi, što znači da su imali slobodu prakticirati svoju vjeru, stanovati gdje žele i baviti se različitim zanimanjima, iako su bili obavezni plaćati viši porez od muslimana.

Sicilijanski dhimmi nisu morali prihvatiti vjeru svojih vladara, u skladu s kur’anskim ajetom koji glasi: “U vjeri nema prisile.” I Jevreje se smatralo dhimmijima i uživali su slobodu ispovijedanja svoje vjere. Sve to zasigurno je imalo utjecaja kada je na vlast došao kršćanski vladar Fridrik II. U njegovom Zakoniku Kraljevine Sicilije iz 1231. godine piše: “Jevrejima i Saracenima dajemo ista jamstva, jer ne želimo da nevini budu progonjeni samo zato što su Jevreji ili muslimani.”