Holbrookeov ultimatum Izetbegoviću: „Banja Luka ne smije pasti“

Drugog oktobra 1995. godine u Sarajevo je stigla dotad najjača američka delegacija na čelu sa državnim sekretarom Warrenom Christopherom i Richardom Holbrookeom. U zgradi Predsjedništva RBiH prenijeli su direktnu poruku predsjednika Clintona Aliji Izetbegoviću: „Gospodine predsjedniče, predsjednik Clinton misli da Banja Luka ne smije pasti.“

Dramatični dani u jesen 1995. godine ostaju upisani kao jedna od najsloženijih i najkontroverznijih ratnih i diplomatskih epizoda u modernoj historiji Bosne i Hercegovine. Dok su jedinice Armije RBiH i hrvatskih snaga nezaustavljivo napredovale kroz zapadnu Bosnu, slamajući odbranu Vojske Republike Srpske i dolazeći na svega dvadesetak kilometara od Banje Luke, u diplomatskim kuloarima i u zgradi Predsjedništva RBiH u Sarajevu odvijala se drama čiji su akteri odlučivali o sudbini čitavog regiona.

Pitanje koje i danas izaziva brojne polemike glasi: zašto je Armija RBiH zaustavljena pred samim ulazom u Banju Luku i da li je pad ovog grada mogao izmijeniti tok historije i spriječiti podjelu Bosne i Hercegovine uspostavljenu u Dejtonu?

Snažan prodor i oslobađanje gradova poput Bosanskog Petrovca, Kupresa, Kulen Vakufa, Donjeg Vakufa, Bosanske Krupe, Kamengrada, Ključa i Sanskog Mosta unijeli su potpunu paniku među srpske vojne i političke strukture, ali i među pojedine evropske sile. Već 11. septembra 1995. godine, na specijalnom sastanku Vijeća NATO-a, predstavnici Francuske, Španije, Kanade i Grčke oštro su kritikovali ofanzivna dejstva u zapadnoj Bosni, označavajući ih kao „neovlaštenu eskalaciju“.

Pritisci su pristizali sa svih strana. Novinar Hasan Rončević svjedočio je u to vrijeme neformalnom razgovoru britanskih konzervativnih parlamentaraca u Londonu, koji su se u pauzi skupštinskog zasjedanja usaglasili: „Ne smije se tom generalu Dudakoviću i Muslimanima dozvoliti osvajanje više niti jednog kvadratnog kilometra.“ Istovremeno, ruske diplomate su zaprijetile potpunim povlačenjem iz Kontakt grupe ukoliko se vojni prodor odmahnuto ne obustavi.

Prvi ključni diplomatski okršaj odigrao se u Zagrebu 18. i 19. septembra 1995. godine. Na sastanku američke delegacije sa vojnim i državnim vrhom RBiH i Hrvatske, glavni američki pregovarač Richard Holbrooke, praćen komandantom NATO-a generalom Wesleyem Clarkom, postavio je jasne granice.

Holbrooke je izričito zahtijevao da se obustave sva dejstva prema Banjoj Luci. Procjena Washingtona bila je da bi pad grada pokrenuo talas od preko 400.000 srpskih izbjeglica prema Srbiji, što bi moglo urušiti režim Slobodana Miloševića i direktno uvući Vojsku Savezne Republike Jugoslavije u ot otvoreni rat. Franjo Tuđman, pogođen teškim gubicima Hrvatske vojske na operativnom pravcu kod Bosanskog Novog, tog popodneva je naprasno povukao sve jedinice HV-a iz Bosne i Hercegovine.

General Rasim Delić kasnije je u svojoj doktorskoj disertaciji opisao teške riječi sa tog sastanka: „Holbrooke je izričito zahtijevao da Armija RBiH ne dejstvuje prema Banjoj Luci… U slučaju da ipak pokrene ofanzivu, zaprijetio je NATO udarima po Armiji RBiH i upozorio da bi ta dejstva bila uzaludna jer je unutrašnje razgraničenje od 51 naprema 49 posto već prihvaćeno.“

Uprkos tom upozorenju, Delić je u depeši komandantima korpusa namjerno izostavio diktat o zabrani, želeći zadržati visoki moral jedinica: „Nema ograničenja što se tiče procenata. Ni Banja Luka nije sporna ako se može osloboditi.“ Cilj je bio nastaviti prodor i osloboditi Prijedor, Sanski Most i druga okupirana područja.

Pritisak je kulminirao početkom oktobra. Sjedinjene Američke Države imale su čvrst politički raspored: predsjednik Bill Clinton namjeravao je 5. oktobra zvanično objaviti kraj četverogodišnjeg rata u BiH.

Drugog oktobra 1995. godine u Sarajevo je stigla dosad najjača američka delegacija na čelu sa državnim sekretarom Warrenom Christopherom i Richardom Holbrookeom. U zgradi Predsjedništva RBiH prenijeli su direktnu poruku predsjednika Clintona Aliji Izetbegoviću: „Gospodine predsjedniče, predsjednik Clinton misli da Banja Luka ne smije pasti.“

Tokom žučne rasprave, Izetbegović je u pauzi razgovora konsultirao generale Delića i Dudakovića, pitajući ih koliko im je vremena potrebno za oslobađanje Prijedora. Nakon što su mu prenijeli da je vojsci nakon žestokih borbi potreban dvodnevni odmor i ukupno sedam dana za operaciju, Izetbegović se vratio pregovaračkom stolu i zatražio sedmodnevno odgađanje prekida vatre.

Holbrooke je to kategorički odbio, postavivši ultimatum: „72 sata i ni minute više.“

U svojim memoarima Završiti rat, Holbrooke je priznao da ga je Izetbegović molio za dodatno vrijeme kako bi jedinice Armije RBiH došle do masovnih grobnica u Prijedoru i Omarskoj, dodajući da je kasnije godinama žalio zbog pritiska koji je izvršio na bosansku stranu.

Nakon sastanka od drugog oktobra, američki diplomata John Menzies i ambasador SAD-a ponovo su posjetili Izetbegovića 12. oktobra, prenoseći najdirektniju prijetnju: ukoliko se ofanziva odmah ne zaustavi, avijacija NATO-a bombardovat će položaje Armije RBiH.

Na terenu je situacija bila izuzetno napeta. General Vahid Karavelić poslan je po nalogu Izetbegovića u Sanski Most kako bi prenio naređenje generalima Atifu Dudakoviću i Mehmedu Alagiću da obustave operacije. Obojica komandanata bila su ogorčena zbog naredbe da stanu u trenutku kada je agresorska vojska bila u potpunom rasulu, a Banja Luka, kako je svjedočio i sam general VRS Slavko Lisica, praktično „bila na točkovima i spremna za evakuaciju“. Revoltirani komandanti spominjali su i podnošenje ostavki, ali su se naposljetku pokorili državnoj odluci nakon što im je predočeno kakav je ultimatum postavljen pred državni vrh.

U međuvremenu, situacija na ratištu nije bila lišena vojnih rizičnih faktora. Srpske snage su izvršile snažan protivudar prema Ključu, a u Posavini su se formirale kolone izbjeglica, zbog čega je Milošević zaprijetio direktnim slanjem dvije do tri srbijanske divizije u Krajinu. Kako bi stabilizirao linije i osigurao Sanski Most, Generalštab RBiH je hitno, helikopterima i kopnom, prebacio preko 10.000 elitnih boraca, uključujući Gardijsku brigadu i jedinicu „Crni labudovi“.

Nakon što su jedinice 5. korpusa u zoru 11. oktobra u potpunosti oslobodile Sanski Most i prisilile srpske snage na povlačenje prema Prijedoru, Karadžićeva strana prihvatila je sve uslove primirja.

Jedanaestog oktobra 1995. godine u 17:00 sati, predsjednik Alija Izetbegović uputio je historijsku depešu generalu Rasimu Deliću:

„Generale, uslovi dogovora o obustavi vatre od 5. oktobra 1995. danas su ispunjeni i mi nemamo izbora nego ispoštovati naše obaveze. Stoga po prijemu ove poruke izdaj naređenje za prekid vatre duž čitavog fronta s važnošću večeras od ponoći i preduzmi sve da se isti poštuje… Selamim te i molim Boga da nam pomogne.“

Iste večeri u 18:15 sati, general Delić poslao je naređenje o obustavi vatrenih dejstava svim korpusima i jedinicama Armije RBiH. Ratna dejstva su utihnula u ponoć 12. oktobra 1995. godine.

Analitičari i publicist ističu da je zaustavljanje napredovanja pred Banjom Lukom, uz nametanje naziva „Republika Srpska“, ostalo jedna od najvećih historijskih propuštenih prilika. Sam Richard Holbrooke u kasnijim se godinama u više navrata prisjećao ovih događaja s kajanjem, postavljajući pitanje šta bi se dogodilo da je Banja Luka pala: „To bi bio kraj Republike Srpske. Bosna bi danas bila multietnička, neuredna, ali cjelovita država. Rat bi imao jasnog pobjednika i ne bi bilo potrebe za Dejtonom.“