Njegovo književno djelovanje, prožeto traganjem za smislom i identitetom, ostavilo je neizbrisiv pečat na čitatelje, dok je istovremeno nailazilo na tišinu kritičarskog establišmenta. Posljednje godine života proveo je boreći se s teškom bolešću, ali i s avetima postratnog svakodnevlja, što njegov opus čini još potresnijim svjedočanstvom o snazi ljudskog duha.

Hazim Akmadžić, rođen na današnji dan 1954. godine u Cazinu, jedno je od najintrigantnijih imena bosanskohercegovačke književnosti – pjesnik, romanopisac, novinar i publicista čiji je stvaralački put bio obilježen dubokim tragovima prošlosti, ali i hrabrim suočavanjem s izazovima sadašnjosti.

Njegovo književno djelovanje, prožeto traganjem za smislom i identitetom, ostavilo je neizbrisiv pečat na čitatelje, dok je istovremeno nailazilo na tišinu kritičarskog establišmenta. Posljednje godine života proveo je boreći se s teškom bolešću, ali i s avetima postratnog svakodnevlja, što njegov opus čini još potresnijim svjedočanstvom o snazi ljudskog duha.

Akmadžićeva književna karijera započela je već 1973. godine, kada je s osamnaest godina objavio svoju prvu pjesničku zbirku Grijeh pjesme. Ova knjiga, kako bilježi Goran Samardžić u tekstu za zagrebački Behar 2012., najavila je pjesnika izrazitog talenta, čiji je tragični doživljaj svijeta bio neobično zreo za mladića tog doba.

Njegova poezija, prožeta “crnilom”, nije se uklapala u socijalistički optimizam i kolektivističku poletnost tog vremena, što ga je odmah svrstalo među one rijetke autore koji su se usudili odstupiti od ideoloških normi. Ipak, Akmadžić nije pripadao niti jednoj definiranoj generaciji – pojavio se u međuprostoru između “sudbonosnih dječaka” i kasnijih pjesnika poput Feride Duraković ili Hadžema Hajdarevića, ostajući usamljen u svom stvaralaštvu, okrenut sebi i vlastitom unutarnjem svijetu.

Njegovi historijski romani, poput “Mimara”, “Gazi Husrev-bega” i “Gazi Isa-bega”, posvećeni osmanskom periodu bosanske historije, privukli su ogromnu pažnju čitatelja. Ove knjige, u kojima oživljava ličnosti poput Isa-bega Ishakovića, Mehmed-paše Sokolovića i mimara Hajrudina, nisu samo književni poduhvati, već i duboka razmišljanja o identitetu, pravdi i kontinuitetu Bošnjaka na ovim prostorima.

Akmadžić je vjerovao da su Bošnjake kroz stoljeća održali islam i bezgranična ljubav prema Bosni i Hercegovini. U posljednjem intervjuu koji je dao za života, onom za magazin Stav, kazao je: “Bošnjake je održala njihova vjera – islam, zbog koje su ih i protjerivali, a još više njihova bezgranična ljubav prema Bosni i Hercegovini. Uvijek su voljeli svoju zemlju, za nju se žrtvovali, pogotovo u ovoj nedavnoj agresiji.” Ova misao produbljuje razumijevanje njegovog stvaralaštva, koje nije samo umjetnost, već i svjedočanstvo o otpornosti jednog naroda.

Akmadžićeva poezija, s druge strane, predstavlja neku vrstu “samoneimarstva” – bez žalopojki, ali s dubokim promišljanjem o prolaznosti, vremenu i smislu postojanja. Njegovi stihovi često se oslanjaju na polisemične riječi i snažne metafore – “sedmoglave aždahe”, “preparirana koža”, “glasna šutnja meleka” – kojima evocira mitologiju, kako slavensku tako i islamsku, ukazujući na svijest o kontinuitetu života. Pjesnik ne samo da imenuje stvari, već zadire u filozofska pitanja svebivstva, sugerirajući da postoji “Nešto” iznad praznine, punoća života i vječnost onostranog. Ovaj “žuđeni optimizam”, kako ga sam naziva, odražava njegovu vjeru u pravdu – ljudsku i božansku – koja je u središtu njegovog stvaralaštva.

Posebno je zanimljivo kako Akmadžić vidi čovjeka – običnog, patnika, ali i stvaraoca. Njegova poezija, iako na prvi pogled simbolična i metaforična, nosi u sebi “čudotvornu nit bajkovitosti”, vidljivu u naslovima poput Grijeh pjesme ili Kristalni predak. Ova bajkovitost ne umanjuje ozbiljnost tema kojima se bavi – život, smrt, povijest – već ih obogaćuje, nudeći čitatelju prostor za vlastitu refleksiju. Kao što Heidegger govori o čovjeku kao “čuvaru Bitka”, Akmadžić čovjeka vidi kao nositelja dilema, ali i nade, čime njegova poezija postaje etički diskurs o povezanosti dobra, istine i ljepote.

Unatoč ogromnoj popularnosti među čitateljima – roman Mimar proglašen je romanom godine 2002., a Akmadžić najboljim autorom – nagrade su ga uglavnom zaobilazile. No, to ga nije pokolebalo. “Jedan jedini čitalac mi je važniji od ma kakve književne nagrade”, rekao je, naglašavajući iskrenost i povezanost s publikom koja ga je cijenila zbog autentičnosti. Njegova djela, prevedena na engleski, francuski, njemački i turski, zastupljena su u antologijama i školskim čitankama, što svjedoči o njihovom univerzalnom dosegu.

Akmadžićeva opsesija osmanskim periodom nije puko bježanje u prošlost, već pokušaj razumijevanja kako su različiti narodi u tom carstvu sačuvali svoje identitete. “Pravda je bila u temeljima osmanskog državnog uređenja”, tvrdio je, ističući da su zakoni omogućavali svima da se osjećaju “svoji na svome”. Ovaj povijesni nauk vidi kao lekciju za današnje političare, pozivajući ih da u različitostima prepoznaju bogatstvo, kao što su to činili Kulin ban ili Mehmed-paša Sokolović.

Njegov nedovršeni roman Svjedok, čiji je junak Mustafa Golubović, duh koji putuje kroz vrijeme, pokazuje koliko je Akmadžić bio posvećen istraživanju ljudske sudbine i duhovnosti. Iako ga je bolest spriječila da ga dovrši, ovaj projekt svjedoči o njegovoj ambiciji da spoji prošlost, sadašnjost i vječnost u jedinstveno književno tkivo.

Hazim Akmadžić nije bio samo pisac – bio je čuvar bošnjačkog duha, koji je kroz svoje stihove i romane granao “drvo života” bez kojeg se, kako sam kaže, ne može rascvjetati budućnost ovih prostora. Njegova poezija i proza, autohtone i samobitne, ostaju izazov za buduće generacije čitatelja i kritičara da prodru u punoću njegovih riječi – riječi koje nose težinu povijesti, ali i nježnost ljudske duše.