Ono što je započelo kao lična vizija neukih pastira, preraslo je u seriju proročanstava koja su decenijama bila predmetom diplomatskih nagađanja, vatikanskih tajni i ideoloških sukoba
Gradić smješten gotovo u središtu Portugala, u gorju Serra d’Aire, postao je 1917. godine poprište događaja koji će obilježiti duhovnu i političku historiju 20. stoljeća. Dok je Evropom bjesnio Prvi svjetski rat, troje malih pastira, Lucija dos Santos te Franjo i Jacinta Marta, izjavili su da su u dolini Cova da Iria doživjeli susret s pojavom koju su opisali kao “Gospođu sjajniju od sunca”. Ono što je započelo kao lična vizija neukih pastira, preraslo je u seriju proročanstava koja su decenijama bila predmetom diplomatskih nagađanja, vatikanskih tajni i ideoloških sukoba.
Prvo ukazanje, 13. maja 1917. godine, dogodilo se u trenutku duboke krize unutar samog Portugala. Odnosi između tadašnje sekularne vlasti i Vatikana bili su u prekidu, a položaj Crkve krajnje nezavidan. Istovremeno, u Rimu je papa Benedikt XV. uputio pismo “Ponizna službenica Gospodnja”, zahtijevajući molitvene akcije za mir.
Zanimljiva je i historijska podudarnost: istog dana kada se Gospa navodno prvi put ukazala u Fatimi, u Vatikanu je za biskupa zaređen Eugen Pacelli, budući papa Pio XII., za čijeg će pontifikata biti vođen najveći dio Drugog svjetskog rata, sukoba koji je bio centralna tema fatimskih poruka.
Događaji iz 1917. godine imali su svoju uvertiru. Lucija je u svojim memoarima detaljno izvijestila kako su ona i njeni rođaci još 1915. i 1916. godine imali susrete s “Anđelom Portugala”, koji ih je pripremao za ono što će uslijediti. Kada se 13. maja ukazanje konačno dogodilo, djeca su opisala lik koji ih je pozvao da se na isto mjesto vraćaju svakog 13. u mjesecu, sve do oktobra, tražeći od njih da prikažu svoja trpljenja kao zalog za mir i kraj rata.
Srž fatimskog fenomena leži u vizijama od 13. jula, poznatijim kao tri fatimske tajne. Prve dvije, objavljene znatno ranije, sadržavale su viziju pakla i upozorenje na izbijanje još strašnijeg rata tokom pontifikata Pija XI., ukoliko se čovječanstvo ne obrati. Kao predznak, navedena je noć obasjana neobičnom svjetlošću, što se uistinu i dogodilo u januaru 1938. godine.
Poseban naglasak stavljen je na Rusiju i opasnost od širenja njenih “zabluda” svijetom, što je tokom Hladnog rata Fatimi dalo snažnu antikomunističku dimenziju. Treća tajna ostala je zapečaćena u Vatikanu sve do 2000. godine. Iako su decenijama kružile senzacionalističke teorije o smaku svijeta, zvanični Vatikan je, uz tumačenje kardinala Josepha Ratzingera, objavio da se tajna odnosi na progone kršćana u 20. stoljeću i atentat na papu Ivana Pavla II.
Vezu između Fatime i papstva najsnažnije je personifikovao upravo Karol Wojtyla. Atentat na njega izvršen je 13. maja 1981. godine, tačno na godišnjicu prvog ukazanja. Papa je svoj oporavak pripisao “nevidljivoj ruci” Gospe Fatimske, a metak koji ga je ranio kasnije je ugrađen u njenu krunu u portugalskom svetištu.
Lucija dos Santos, posljednja vidjelica, doživjela je duboku starost i preminula 2005. godine, dok su Franjo i Jacinta umrli neposredno nakon rata od španske groznice. Godine 2000. proglašeni su najmlađim blaženicima nemučenicima, a kasnije i svetima.
