Običaj ispraćanja hadžija nije nov. O tome kako su hadžije ispraćane i dočekivane prije sto godina pisao je Hivzija Hasandedić, fokusirajući se na običaje ispraćaja i dočeka hadžija u Mostaru, za koji on kaže da je “jedinstven u Mostaru i on se nije praktikovao ni u jednom drugom mjestu u Bosni i Hercegovini”.

Ovih dana dok se hadžije pripremaju za odlazak na hadž u skoro svim džematima, odakle se ispraćaju hadžije, organiziraju se zajedničke ikrar-dove. Događaji na kojima se uz prigodan vjerski program buduće hadžije ispraćaju na hodočasničko putovanje. Taj običaj ispraćanja hodočasnika u različitim oblicima postoji u skoro svim dijelovima islamskog svijeta.

Običaj ispraćanja hadžija nije nov. O tome kako su hadžije ispraćane i dočekivane prije sto godina pisao je Hivzija Hasandedić, fokusirajući se na običaje ispraćaja i dočeka hadžija u Mostaru, za koji on kaže da je “jedinstven u Mostaru i on se nije praktikovao ni u jednom drugom mjestu u Bosni i Hercegovini”.

“Sve do 1884. godine hadžije iz Hercegovine su išle na hadž pješice, na konju, na devi i lađi, i to od konaka do konaka, koje je putovanje nekad trajalo po više mjeseci. Osim toga put je u to davno doba bio nesiguran jer su drumski razbojnici često napadali hadžije i pljačkali ih”, piše Hasandedić.

On o ispraćaju hadžija navodi slijedeće: “U Mostaru se sve do pred Drugi svjetski rat održavao jedan stari vjerski običaj koji je bio vezan za odlazak hadžija na hadž u Meku. Hadžijama je sve do 1935. godine priređivan veoma ʼimpozantan ispraćajʼ kad su polazili na hadž, a i doček kad su se kućama vraćali. Do 1884. godine ispraćaj hadžija se vršio do Hadžinske sofe, koji se lokalitet nalazi u najjužnijem dijelu Mostara, spram (današnje) Fabrike duhana. Na ovoj sofi hadžije bi klanjali po dva rekata ʼseferijeʼ, tu bi se oprostili sa svima i odatle bi krenuli pješice ili na konju u pravcu Metkovića. Na ovom mjestu njima je također priređivan i doček kad su se kućama vraćali. Od 1884. godine ispraćaj hadžija se vršio kod Lakišića džamije u Ričini i stare željezničke stanice. Rat od 1914. do 1918. godine i kasnije novonastale prilike u društvenom sistemu diktirali su da se u Mostaru od 1935. godine ne praktikuje više ispraćaj hadžija po starom običaju.”

Govoreći o tome kako je izgledao ovaj običaj, Hasandedić veli: “Kad bi ranije neko iz Mostara odlučio da ide na hadž u Meku, on bi o danu svoga odlaska najprije obavijestio i pozvao mualima mahalskog ili nekog drugog mekteba, kojeg je dotični sam po svojoj volji odabirao. Mualim bi tada skupio djecu u mekteb, poredao ih u red dvoje po dvoje i s tom bi povorkom, koja je nekad bila duga po sto i više metara, krenuo prema hadžijinoj kući. U ovoj povorci su učestvovala samo muška djeca. Na čelu povorke su išla dvojica učenika koji imaju najljepši i najzvonkiji glas. Oni bi najprije gromkim glasom proučili Euzu i Bismilu, koje su ostala djeca pratila sa ʼaminʼ. Prednjaci su zatim učili glasno jednu drugu i lijepo sročenu dovu na arapskom jeziku, koja ima 27 polustihova. Iza svakog polustiha, koji se jednako rimuju, djeca su glasno vikala ʼaminʼ. Ovu tzv. ʼhadžijsku dovuʼ objavio je izvorno i u prevodu rahm. Hasan-ef. Nametak u Glasniku VIS-a iz 1938. godine, broj 2, str. 73–75, pa nije potrebno da je ovdje donosimo. Idući od mekteba do hadžijine kuće u dugoj povorci djeca su glasno učila dovu i vikala ʼaminʼ, tako da su njihovi zvonki glasići odjekivali okolnim ulicama. Povorci su se u putu priključivali svi koji su željeli učestvovati kod ispraćaja hadžija. Kad djeca u povorci dođu do hadžijine kuće, ona uđu u njeno dvorište i obiđu ga. Tu oni glasno prouče jednu dovu i, pošto budu darivani, pođu s hadžijom prema Hadžinskoj sofi, odnosno Lakišića džamiji. Mualima su nekad darivali dukatom, a prednjacima su stavljali zlatom izvezene čevre na ramena i darivali ih novcem.”

I doček hadžija otganizirao se na sličan način. Hasandedić to objašnjava ovako: “Mualim i djeca, koji su otpratili hadžiju do stanice kad je na hadž polazio, išli su također da ga dočekaju i s dovom kući doprate. Djeca su tada ručala u hadžijinoj kući, obično su dobivala somun napunjen halvom, a ponegdje i burek-pitu, i odmah odlazila svojim kućama. Halva se ovom prilikom u kazanu pekla i Mostar je uvijek imao posebne stručnjake (ehlije) koji su pozivani da prilikom raznih svečanosti peku halvu i priređuju druga jela. Muškarci su redovito bili stručnjaci za pečenje halve, a žene za priređivanje drugih vrsta jela. U hadžijinoj kući se tada priređuju gozba (sofra) za uzvanike na koju se pozivaju ugledniji ljudi, rodbina i prijatelji. Obično su priređivane tri sofre; za muškarce, za žene i za djecu. I sirotinja je ovom prilikom bila nahranjena i novcem darivana. Njoj je obično dijeljen ostatak halve i drugih jela. Po povratku iz Meke hadžije darivaju rodbinu i prijatelje raznim poklonima: zemzemom, miomirisima li raznim vrstama nakita. Od kada datira ovaj običaj u Mostaru niko ne zna i ne pamti.”

Stara fotografija iz Mostara pokazuje ispraćaj na hadž sa željezničke stanice, dok jedna druga razglednica, crtež, iz 1905. godine prikazuje hadžije kako se na odlasku na hadž mole pored zaustavljene kompozicije voza. Tačno mjesto ovog događaja se ne zna. Međutim, zna se da je tek 1906. godine puštena u saoraćaj tzv. istočna pruga (Sarajevo – Višegrad) tako da ovo ne može biti detalj s te uskotračne pruge.

U novinama “Sphere”, gdje je objavljen opvaj crtež napisan je tekst: “Svaki muhamedanac mora se moliti pet puta dnevno, unutar 24 sata: prvi put na zalasku sunca, drugi put kada pada noć, treći put u zoru, četvrti put oko podne, peti put poslijepodne. Takva scene, prikazana ovdje na bosanskoj željezničkoj stanici, čini se veoma čudna za zapadnjačke oči i veoma živo nam pomaže da zapamtimo, da je naposljetku Zapad veoma blizu Istoka. Bosna koja je bila pod Turskom do 1878, napravila je veliki napredak onda kada je došla pod upravu Austrije, i praktično čini sastavni dio nje. Ona je najljepša od svih ostalih balkanskih provincija”.

Inače je za odlazak na hadž organiziran prevoz vozom iz (Čapljine) Mostara, Jablanice, Konjica, Sarajeva itd., te vožnjom do Bosanskog Broda. Nadalje, iz Slavonskog Broda putnici bi nastavljali putovanje vozom na pruzi normalnog kolosijeka. Detalj na razglednici po “mašti” umjetnika mogao bi biti dolinom (kanjonom) Neretve u blizini Prenja (Prenjska vrata) kod Jablanice, najvjerovatnije prije mosta na Aleksinu hanu, gdje je pruga prelazila na drugu stranu Neretve.