Nekoliko je izuzetaka, džamija sa munarom na oijevoj strani u Bosni i Hercegovini, a jedan od njih je Šarena (Sulejmanija) džamiju u Travniku koju je podigao Gazi-aga krajem XVI stoljeća. Svoj današnji izgled dobila je 1815. godine kada ju je obnovio bosanski vezir Sulejman-paša Skopljak, po kojem i dobija ime Sulejmanija.

Prve džamije u islamu nisu imale munare, pa se ezan u početku učio s povišenih mjesta poput krovova kuća, kao što je to činio Bilal el-Habeši u Medini. Munara (u izvornom i simboličkom značenju svjetionik) se počinje razvijati kasnije, u ranom periodu islamske arhitekture.

Među najranijim primjerima smatraju se objekti iz vremena Emevija, posebno u doba halife El-Velida koji munare počinje graditi kao sastavni dio džamije.

Za razliku od orijentacije džamije, koja mora biti usmjerena prema Kibli, položaj munare u odnosu na džamiju nije strogo propisan i može varirati.

U bosanskohercegovačkoj tradiciji, zbog davanja prednosti desnoj strani, munara je najčešće smještena s desne strane u odnosu na ulaz u džamiju, dok su munare s lijeve strane džamije izuzetno rijetke.

Nekoliko je izuzetaka, džamija sa munarom na oijevoj strani u Bosni i Hercegovini, a jedan od njih je Šarena (Sulejmanija) džamiju u Travniku koju je podigao Gazi-aga krajem XVI stoljeća. Svoj današnji izgled dobila je 1815. godine kada ju je obnovio bosanski vezir Sulejman-paša Skopljak, po kojem i dobija ime Sulejmanija.

Ova džamija izdvaja se među bosanskohercegovačkim džamijama po raskošnoj dekoraciji i neobičnom bezistanu s dućanima u prizemlju, ali i po munari koja je podignuta s lijeve strane mihraba. O tome zašto je munara podignuta s lijeve strane postoje narodna predanja.

Prema jednom zemljište desno od džamije nije bilo vakufsko, pa graditelji podizanjem munare nisu htjeli uzurpirati tuđu zemlju. Prema drugom predanju, s desne strane džamije protiče potok uslijed čega je tlo mekše i nestabilnije, pa bi postavljanje teške kamene munare na tom mjestu bilo rizično.

Zanimljivo je da su savremena arhitektonska istraživanja potvrdila kako desni dio džamije danas pokazuje blagi nagib.

I Repovačka džamija u Konjicu, koju je sagradio Mehmed-beg, sin Alijin iz begovske porodice Repovac, ima munaru na lijevoj strani. Sagrađena je prije 1579. godine, što je čini najstarijom džamijom u Konjicu. Smještena je na desnoj obali Neretve, neposredno uz kamenu ćupriju.

Prema narodnom predanju, Mehmed-beg je nakon smrti supruge Lejle i kćerke Jasmine naložio da se munara izgradi na lijevoj strani, strani srca, u znak ljubavi prema njima.

Prema drugom predanju izgrađena je tako zbog neadekvatnog tla za izgradnju munare na desnoj strani džamije.

Najstarija džamija u Mostaru je Ćejvan Ćehajina džamija izgrađena 1552/1553. godine. Sagradio ju je visoki državni zvaničnik i sekretar Bosanskog vilajeta Ćejvan Ćehaja, poznat i kao Ćejvan-beg, istaknuti mostarski vakif.

Njena munara je zanimljiva zbog dvije činjenice. Prvo, ova džamija bila je jedna od dvije mostarske džamije s četvrtastom munarom, koja je nakon obnove 1885. godine srušena i zamijenjena oktogonalnom munarom. Drugo, munara je postavljena s lijeve strane.

Zbog toga što „prkosi“ ustaljenim pravilima gradnje munara kod bosanskohercegovačkih džamija, u narodu je poznata i kao Inat džamija.

Prema lokalnom predanju, Ćejvan Ćehaja je bio oslobođeni rob hercegovačkog namjesnika Sinan-paše, što se navodi kao razlog zašto je munara sagrađena na suprotnoj, lijevoj strani.

Sviračka džamija (džamija u mahali Svirac) u Gradačcu smatra se najstarijom sačuvanom džamijom u tom gradu, a izgrađena je oko 1799. godine.

Pretpostavlja se da su njeni vakifi bili članovi ugledne porodice Gradaščević, odnosno Osman-kapetan, otac Husein-kapetana.

Za munaru Sviračke džamije, također, vezuju se dvije zanimljive činjenice.

Prvo, pri njenoj izgradnji kamena munara je postavljena na istočnoj strani, s lijeve strane ulaza u džamiju.

Drugo, zbog nestabilnosti terena i intenzivnog saobraćaja koji se odvija ispod džamije, došlo je do njenog nagiba prema sjeveru, pa je munara bila nagnuta za oko 61 cm.

Tokom osamdesetih godina 20. stoljeća izvedena je sanacija temelja, pri čemu je ispod munare ugrađena betonska greda, što je omogućilo njeno postupno vraćanje u prvobitni, stabilniji položaj.

Ovi podaci upućuju na to da je džamija građena na specifičnom i nešto nestabilnom zemljištu, pa je raspored munare vjerovatno bio prilagođen tim uslovima.

Zanimljivo je da je u Bosni i Hercegovini postojalo još nekoliko džamija s munarom izgrađenom na lijevoj strani, a koje danas nisu sačuvane.

Jedan od takvih primjera je Kadi Osmanova (Šehova) džamija u Foči, koju je 1593/94. godine sagradio kadija Osman-efendija. I ona je imala munaru s lijeve strane ulaza u džamiju.

Prema predanju, za takav raspored postoji i narodna legenda. Naime, Kadi Osman je htio na svom zemljištu sagraditi munaru s desne strane, ali iznad tog zemljišta je stajala Vejz Ali-begova kula.

Ali-beg nije dozvolio da se munara tu gradi, kako mujezin koji bi se penjao na nju ne bi eventualno zavirivao u njegovu avliju i gledao „ženski svijet“.

Osman efendija je navodno pokušao da zlatom urazumi Veiz Ali-bega nudeći mu da osnovicu munarinog temelja pokrije dukatima, ali Veiz Ali-beg nije pristao. Tako se Kadi Osman odlučio da sagradi munaru s lijeve strane.

(Povodom manifestacije „Dana džemata i džamija 2026.“ Muzej islamske kulture i umjetnosti Sarajevo u saradnji s Upravom za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini tokom trajanja manifestacije priređuje tekstove o zanimljivim, manje ili više poznatim podacima o pojedinim bosanskohercegovačkim džamijama. Autori priloga su dr. Sumeja Ljevaković-Subašić i dr. Elvir Duranović.)