List ABC objavio je dijelove eseja novinara Antonija Caña u kojem opisuje uspon krvožednog afričkog diktatora koji je, nakon što je bivša španska kolonija stekla nezavisnos, ubio 50.000 sunarodnjaka
Santa Isabel, 24. septembra 1979. godine. Francisco Macías pojavio se na jednom od ulaza u kino Marfil kako bi prisustvovao suđenju koje će ga odvesti pred streljački vod. U svojim posljednjim satima života, diktator koji je jedanaest godina pustošio Ekvatorijalnu Gvineju i istrijebio njezino stanovništvo, pokazao je drskost i kukavičluk. Kad je stupio na pozornicu, bacio je pogled pun superiornosti i prezira koji je trenutno ušutkao publiku. Još uvijek je bio sposoban paralizirati strahom one koji su do nedavno bili njegovi podanici.
Sjedio je na običnoj plastičnoj stolici, a kad je predsjednik suda proglasio sjednicu otvorenom, pokušao se pobuniti protiv svog neminovnog kraja: očajnički je govorio, pretjerano gestikulirao, poricao svoje zločine, svaljivao krivnju na druge i na kraju molio za milost. To pripovijeda Antonio Caño (Martos, Jaén, 1957.), koji je bio tamo kao dopisnik agencije EFE, izvještavajući o hapšenju, suđenju i pogubljenju Macíasa nakon državnog udara koji je proveo njegov nećak, Teodoro Obiang.
Pet stotina gledatelja osiguralo je mjesta u tom starom dragulju kolonijalne arhitekture kako bi svjedočilo historijskom trenutku. Macías se pojavio s povezom na lijevoj ruci. Nije imao drugih vidljivih rana niti je izgledao bolesno, ali taj zavoj bio je prvi znak slabosti koju je ikada pokazao u životu. Iako nije mogao odoljeti da još jednom ne opomene članove suda, kao da su još uvijek pod njegovom komandom, na kraju je priznao: “Znam da više nemam moć, to prihvaćam.”
Pet dana kasnije, s padom večeri, izrešetan je mecima, a njegovo tijelo je u ranim jutarnjim satima pokopano u neoznačenom grobu na groblju Santa Cruz, u istom gradu koji je kasnije preimenovan u Malabo. Pogubljeni predsjednik, prvi predsjednik Ekvatorske Gvineje nakon nezavisnosti 1968. godine, protagonista je knjige „Špansko čudovište“, eseja u kojem Caño opisuje uspon ovog poslušnog službenika španske kolonijalne uprave koji je postao jedan od najgorih tirana u historiji Afrike.
“Bio je psihopata s neutaživom ambicijom za moći i potpunim nedostatkom moralnih granica. Ako me pitate za definiciju tirana s kojima sam se susretao tokom svoje karijere, većina odgovara tom profilu. Naslov odražava dva najodlučujuća aspekta njegove figure za mene: bio je čudovište i bio je Španlac,” objašnjava autor za ABC, misleći na odgovornost Španije za Macíasov dolazak na vlast i značajnu ulogu koju je odigrao Antonio García-Trevijano, advokat, poznat kao “čovjek koji je previše znao”.
Kada je konačno odobrena Ustavna konferencija u Madridu između oktobra 1967. i jula 1968. godine, Macías, tada nevažna figura, pojavio se kao kandidat za vođenje zemlje uz podršku i savjete Garcije-Trevijana.
Madrid je pokazivao potpunu ravnodušnost prema osobi koja je trebala voditi novu državu rođenu 12. oktobra 1968. Niko nije potraži i obučio najboljeg kandidata za predsjednika. To što je Macías pobijedio na izborima, “obećavajući raj o kojem su Gvinejci sanjali”, bio je rezultat te improvizacije i nezainteresiranosti.
Njegov dolazak na vlast, prema Cañovim riječima, “djelimično je odgovornost Španije, unatoč tome što je njegovo imenovanje proizašlo iz neuobičajeno čistih izbora”, te pojašnjava: “Zaista je zapanjujuće da je Franco bio sposoban organizirati čist referendum, Ustav koji je savršeno prihvatljiv za bilo koju demokratsku zemlju – s njegovim slobodama, pravima i političkim strankama – i izbore koji su dobili potvrdu međunarodne zajednice, dok je Španija i dalje bila pod diktaturom.”
Što se tiče motivacije Garcije-Trevijana, Caño sugerira da je, kao deklarirani protivnik Franca, ciljao na nametanje svog kandidata kako bi diskreditirao režim: “Bio je vrlo ambiciozan i inteligentan zavjerenik. Čovjek bez skrupula koji je vladao svijetom intriga, što je pokazao tokom cijele svoje političke karijere. Nemoguće je da je Macías sam mogao postići ono što jest. Imao je veliku vještinu uzdizanja najmanje vjerovatne osobe, iako je kasnije zatvorio oči pred rezultatima svog djela. Nikada nije tražio oproštaj.”
Francova vlada takođe je sa sebe skinula svaku odgovornost kad se situacija zakomplikovala. Od maja 1969. godine, kada su Španci iz Gvineje protjerani pod prijetnjom oružjem, ostavljajući teren slobodan za tiranove zloupotrebe, Španije – ni pod diktaturom ni pod demokratijom – više se nikada ozbiljno nije pozabavila svojom bivšom kolonijom. “Pročitao sam nekoliko izvještaja humanitarnih organizacija koja govore o 40.000 ili 50.000 mrtvih i 100.000 izbjeglica u desetljeću, iako nikada nije bilo komisije koja bi to istražila,” naglašava Caño.
John Bennett, jedan od američkih ambasadora u Malabou, ispričao je je 2009. godine: “Do 1978. najčešći način pogubljenja bio je drobljenje lobanje željeznom šipkom. Osuđenik se morao ispružiti licem prema tlu, a glava mu je udarana dok nije bila smrvljena u kašu.” Među onima koji su najviše uživali u tom “spektaklu” bio je šef sigurnosti režima, Obiang, koji je u svom “puču za slobodu” 1979. svrgnuo Macíasa. Pogubljenje njegovog strica otvorilo je vrata novoj diktaturi.
