Omer Bartov, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za historiju genocida i dugogodišnji uvjereni cionista, u svojoj novoj knjizi donosi potresnu unutrašnju autokritiku izraelskog društva nakon sedmog oktobra. Analizirajući transformaciju zemlje iz utočišta u vojni logor vođen ideologijom uništenja, Bartov preispituje sopstvena uvjerenja i predočava bolan zaključak: rat u Gazi prešao je prag ratnih zločina i pretvorio se u sistematski, zakonski uokviren genocidni proces koji Izrael nezaustavljivo vodi ka statusu globalne države parije

Omer Bartov, izraelsko-američki profesor na Univerzitetu Brown i ugledni stručnjak za historiju genocida, dugo je bio uvjereni cionista. Na izvjestan način on to još uvijek jeste, birajući da vjeruje u mogućnost obnove demokratskog i sekularnog cionizma. Međutim, nakon dugog unutrašnjeg preispitivanja, u svojoj novoj knjizi „Izrael: Trka prema ponoru“ Bartov dolazi do zaključka da rat koji se u Gazi vodi od oktobra 2023. godine, praćen izraženom namjerom da se palestinski narod uništi u cjelini ili djelimično, u potpunosti ispunjava kriterije definisane Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Postavlja se ključno pitanje: kako je došlo do ovog zastrašujućeg moralnog skretanja s puta i kako spriječiti da Izrael postane trajna država parija?

Bartovljeva studija mogla bi nositi podnaslov „Autokritika”. Ona se čita kao hronika bolnog buđenja svijesti i izraz patnje čovjeka koji se osjeća sve većim tuđincem u domovini koju i dalje smatra svojim jedinim domom, opisujući trenutno stanje kao potpuno drugačije, bizarno i prilično preteće. Još u novembru 2023. godine, Bartov je tvrdio da nema jasnih dokaza o provođenju genocida u Gazi. Do juna 2024. godine, njegova procjena se korjenito promijenila. Postalo je nemoguće poricati da je Izrael duboko zagazio u sistematske ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocidne akte.

Njegov prvi povratak u Izrael nakon sedmog oktobra pratio je osjećaj snažne zebnje. Kada je stigao na Univerzitet Ben-Gurion u Beer-Shevi kako bi održao predavanje, dočekali su ga masovni protesti studenata i univerzitetskog osoblja s jasnom namjerom da ga spriječe da govori. Nakon određenog vremena, Bartov je uspio uspostaviti dijalog s tim mladim ljudima koji su se tek vratili iz Pojasa Gaze, gdje su bili raspoređeni kao vojni rezervisti. Svi su žarko željeli dokazati vlastitu humanost, dok su istovremeno u svakoj kritici izraelske politike, bez obzira s koje strane dolazila, vidjeli isključivo antisemitizam. Tvrdili su da u Gazi nema gladi, otvoreno braneći sistematsko, i prema njihovom mišljenju neophodno i legitimno, uništavanje škola, univerziteta, bolnica, stambenih četvrti i cjelokupne infrastrukture.

Bartov poredi ovakav pogled na neprijateljsku populaciju kao na nižu vrstu lišenu ikakvih prava, kao na „ljudske životinje”, sa specifičnim svjetonazorom njemačkih vojnika tokom Drugog svjetskog rata, za koje su boljševici bili Untermenschen (podljudi) odgovorni za vlastitu nesreću. Propagandni letak njemačke vojske iz 1941. godine pisao je o političkim komesarima Crvene armije riječima da bi se uvrijedile životinje ako bi se ti ljudi, većinom Jevreji, nazvali zvijerima.

Gotovo identičan ideološki odjek pronalazi se u radijskom intervjuu Sare Netanyahu, supruge izraelskog premijera, koja je 10. oktobra izjavila kako neprijatelje ne naziva ljudskim životinjama jer bi to bila uvreda za same životinje. U takvoj klimi radikalnog odbacivanja političkih rješenja, kada rat postane svrha sam sebi, on se neminovno pretvara u proces neograničene destrukcije.

A ipak, Izrael je inicijalno trebao Jevrejima pružiti državu u kojoj će napokon biti sigurni. U stvarnosti, primjećuje Bartov, Izrael nikada nije riješio bazične probleme koji su doveli do njegovog stvaranja niti je normalizovao svoje postojanje, kako su to cionisti žarko priželjkivali. Zemlja je svoj identitet čvrsto ukorijenila u narativu o trajnom okruženju neprijateljima i egzistencijalnim prijetnjama, iako je primarna uloga države bila da ih od tih prijetnji zaštiti. Državni aparat je decenijama uvjeravao javnost da bi i najmanji ustupak Palestincima koji se žele vratiti svojim domovima značio kraj Izraela i ponavljanje Holokausta. Shoah je od 1980-ih godina, uključujući i Sjedinjene Američke Države, postao centralni element identiteta mladih Jevreja.

Na pogrešnu tezu koja svaku kritiku Izraela i cionizma izjednačava s antisemitizmom, Bartov uzvraća tvrdnjom da upravo trenutna izraelska politika podhranjuje stvarni antisemitizam. Ta politika je nekadašnje saveznike pretvorila u ogorčene protivnike jer oni danas brane vrijednosti koje su trebale voditi stvaranje Izraela: humanizam, slobodu, dostojanstvo potlačenih, otpor ugnjetačima i solidarnost sa žrtvama.

Kao historičar genocida, Bartov grčevito traga za korijenima ovog moralnog sunovrata, ali odbija da dovede u pitanje sam cionizam. Međutim, ne dijele svi njegove intelektualne ograde. U nedavnom članku u Haaretzu, posvećenom upravo Bartovu, izraelski novinar Gideon Levy ističe da cionizam nije skrenuo s puta, već da je od samog početka osmišljen kao ideologija jevrejske nadmoći na prostoru od rijeke Jordan do Sredozemnog mora. Bartov pokušava odvojiti cionizam svog oca i djeda od države koja od svog proglašenja ignorira Rezoluciju 181 Ujedinjenih nacija iz 1947. godine, koja je preporučila stvaranje dviju država, jedne jevrejske i jedne arapske, i obavezala obje strane da donesu demokratske ustave.

Umjesto toga, Deklaracija o nezavisnosti iz 1948. godine fokusirala se isključivo na jevrejske građane, potpuno izostavljajući pomen demokratije ili teritorijalnih granica. Ustav nikada nije donesen, niti postoji danas, baš kao što ne postoje ni trajno definirane granice. Ovaj nedostatak ustavnog teksta zamijenjen je serijom Temeljnih zakona koji ne garantuju ni jednaka prava za sve stanovnike, ni vjerske slobode, niti slobodu kretanja.

Odnos Izraela prema demokratiji je duboko ambivalentan. Vrhovni sud, slavljen kao bastion demokratije i mjesecima prije sedmog oktobra strastveno branjen od strane progresivnih izraelskih Jevreja tokom masovnih protesta protiv pravosudne reforme, zapravo je bio ključni instrument aparthejda. Sud je sistematski izbjegavao izjašnjavanje o legalnosti naselja prema međunarodnom pravu, omogućavajući doseljenicima da nastave s otimanjem palestinske zemlje. Čak je i najuži krug progresivne i sekularne izraelske javnosti, nakon kraha procesa iz Osla, odbijao vidjeti očiglednu stvarnost: okupaciju kao kancerogeno tkivo koje će metastazirati kroz cijelo društvo i sve nacionalne institucije.

Bez održivog političkog rješenja, izraelsko društvo će svakim danom tonuti sve dublje u moralni i psihološki ponor. Bartov polaže nadu u međunarodni pritisak, posebno iz Njemačke, koji bi primorao Izrael da prihvati stvaranje konfederacije zasnovane na otvorenosti i saradnji dviju zasebnih država, Palestine i Izraela, razgraničenih duž Zelene linije iz 1967. godine.

Zanimljivo je da je u eseju iz 2023. godine za New York Review of Books Bartov oštro napao historičara Tonyja Judta i Edwarda Saida zbog njihove odbrane ideje o jednoj, dvonacionalnoj državi svih njenih građana na cjelokupnoj teritoriji nekadašnje mandatne Palestine. Tada je tvrdio da je jedino rješenje stvaranje dviju država odvojenih visokim zidom. Ta činjenica pokazuje razmjere njegove brze evolucije i napora da uvaži patnju druge strane, što ga danas vodi do toga da napade doseljenika na Zapadnoj obali na palestinske zajednice, često potpomognute vojskom, otvoreno nazove pogromima.

Pa ipak, poput ljubavnika koji se očajnički pokušava vratiti prvim sretnim danima svoje strasti, Bartov i dalje ne može prihvatiti bolnu pomisao da je crv sumnje bio u plodu od samog početka ove tragične historije.

IZVOR: ESSF