Njegovi opisi Bosne, Srbije, Crne Gore, Makedonije, osmanske Hrvatske i Ugarske pružaju uvid u vjersku, etničku i jezičku strukturu stanovništva tih prostora u 17. stoljeću. Naprimjer, u Bosni je zabilježio prisutnost Bošnjaka i njihovih vakufa, dok Srbe spominje uglavnom kao pravoslavnu raju u određenim krajevima, poput Srebrenice.

Evlija Čelebija, poznati osmanski putopisac 17. stoljeća, rođen je 25. marta 1611. godine u Istanbulu, tadašnjem Carigradu, pod pravim imenom Evlija ibn Derviš Mehmed Zili. Preminuo je oko 1682. godine, ostavivši iza sebe monumentalan doprinos historiografiji kroz svoje opsežno djelo „Seyahatnama“ ili „Putopis“, pisan u deset svezaka.

Tokom četrdeset godina putovanja Osmanskim carstvom i izvan njega, Čelebija je sudjelovao u brojnim bitkama i posjetio bezbroj gradova, bilježeći detalje o historiji, arhitekturi, običajima, tradiciji i značajnim ličnostima krajeva koje je obišao. Njegovi putopisi imaju neprocjenjivu vrijednost, posebno za proučavanje balkanskih zemalja u 17. stoljeću, uključujući Bosnu i Hercegovinu.

Čelebijina karijera započela je nakon studija teologije, kada je 1636. godine stupio u službu sultana Murata IV. Sudjelovao je u ratovima protiv Persije, a kasnije i pod sultanima Ibrahimom I. i Muhamedom IV. U službi svog rođaka Mekel-Ahmed-paše, koji je obavljao visoke dužnosti, putovao je diljem carstva, upoznavajući njegove narode i naselja.

U „Seyahatnami“ je zabilježio svoja zapažanja, anegdote i priče, često obogaćene osobnim doživljajima. Njegovo djelo nije samo putopis, već i dragocjen izvor podataka o demografiji, religiji, jeziku i društvenom životu Osmanskog carstva sredinom 17. stoljeća.

Posebnu pažnju Čelebija je posvetio Bošnjacima, kojima se bavi u svakom od deset svezaka „Seyahatname“, s naglaskom na knjige pet, šest i sedam, gdje opisuje svoja putovanja po Ugarskoj i južnoslavenskim zemljama. Budući da kompletan tekst „Seyahatname“ nije preveden na bosanski jezik, Jusuf Džafić, autor knjige „Evlija Čelebija o Bošnjacima“, proveo je gotovo tri godine proučavajući izvorni tekst na osmanskom jeziku.

Džafić je sistematizirao svako spominjanje Bošnjaka, stvorivši preglednu knjigu koja služi kao svojevrsni leksikon. Njegov rad, iako jednostavan na prvi pogled, obiluje bibliografskim podacima i ima višestruki značaj za historiju i kulturu Bošnjaka.

Evlija je demografske podatke prikupljao na temelju vlastitih zapažanja i razgovora s lokalnim prvacima, ali i iz službenih dokumenata poput kanun-nama, fermana, kadijskih sidžila, vakufnama i deftera. Njegovi opisi Bosne, Srbije, Crne Gore, Makedonije, osmanske Hrvatske i Ugarske pružaju uvid u vjersku, etničku i jezičku strukturu stanovništva tih prostora u 17. stoljeću. Naprimjer, u Bosni je zabilježio prisutnost Bošnjaka i njihovih vakufa, dok Srbe spominje uglavnom kao pravoslavnu raju u određenim krajevima, poput Srebrenice.

Čelebija je diljem carstva susretao Bošnjake i njihove zadužbine. U prvoj knjizi opisuje građevine Bošnjaka u Istanbulu, poput džamija, medresa, hamama i karavan-saraja koje su podigli znameniti Bošnjaci poput Mahmud-paše Abogovića i Gazi Jahja-paše Skopljaka. U drugim knjigama spominje vakufa Bošnjaka u Bursi, Anadoliji, na Krimu i u današnjem Iranu, dok peta knjiga donosi detaljan opis Bosanskog ejaleta i Skoplja.

Inače, prvi prevod dijelova „Seyahatname“ na bosanski jezik napravio je Sejfuddin Kemura 1908. godine, fokusirajući se na poglavlja o Bosni, objavljena u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine.

Evlija Čelebija nije bio samo putnik, već i svjedok života običnih ljudi, čije je običaje, vjeru i jezik pomno bilježio. Njegovo djelo ostaje ključno za razumijevanje historije Osmanskog carstva i Balkana, a posebno za proučavanje uloge Bošnjaka u tom razdoblju. Kroz njegove zapise oživljavaju gradovi, tvrđave i sela, što čini „Seyahatnamu“ nezaobilaznim historijskim blagom.