Neposredno prije pucnja, stigla je careva poruka: smrtna kazna se ukida i zamjenjuje progonstvom u Sibir. Bio je to, kako historičari danas smatraju, jedan od najokrutnijih primjera psihološkog zastrašivanja, metoda kojom je car želio slomiti duhove buntovnih intelektualaca
Dana 16. novembra 1849. godine, u hladnom dvorištu Petropavlovske tvrđave u Sankt Peterburgu, Fjodor Mihajlovič Dostojevski stajao je pred streljačkim vodom, uvjeren da je došao kraj njegovom kratkom, burnom životu. Optužen za subverzivne aktivnosti, pisac je zajedno s članovima tzv. Petraševskog kruga osuđen na smrt, presuda koja će se, u posljednjem trenutku, pretvoriti u jednu od najdramatičnijih epizoda u evropskoj kulturnoj historiji.
Petraševski krug, liberalno i intelektualno društvo koje je okupljalo mlade mislioce, pravnike, književnike i oficire, bio je trn u oku konzervativnom režimu cara Nikolaja I. Članovi su u svojim salonima i stanovima čitali zabranjenu literaturu, raspravljali o političkim reformama, evropskom liberalizmu, ukidanju kmetstva i potrebi modernizacije carstva. U tadašnjoj Rusiji, čak i takve mirne intelektualne aktivnosti mogle su biti protumačene kao prijetnja.
Dostojevski, tada mladi pisac u usponu, pridružio se grupi vođen idealom socijalne pravde i željom da se Rusija približi progresivnim evropskim idejama. Optužen je da je sudjelovao u “raspršivanju revolucionarne misli” i čitanju zabranjenih tekstova, među kojima i djela utjecajnih francuskih utopista.
Car je odlučio poslati jasnu poruku. Uhapšeni su gotovo svi članovi grupe. Proces je bio brz i surov, a optužnice široko postavljene: „subverzivne aktivnosti“, „širenje revolucionarnih ideja“, pa čak i “urota protiv poretka”. Dostojevski je osuđen na strijeljanje. Tog 16. novembra izveden je na dvorište, oči su mu bile vezane, a kazaljke sudbine usmjerene prema trenutku kada će plotuni okončati njegov život.
A onda dramatični preokret. Neposredno prije pucnja, stigla je careva poruka: smrtna kazna se ukida i zamjenjuje progonstvom u Sibir. Bio je to, kako historičari danas smatraju, jedan od najokrutnijih primjera psihološkog zastrašivanja, metoda kojom je car želio slomiti duhove buntovnih intelektualaca.
Dostojevski će sljedeće četiri godine provesti u sibirskom radnom logoru, okružen kriminalcima, hladnoćom i konstantnom neizvjesnošću. Taj period duboko će obilježiti njegovo stvaralaštvo. U paklenim uvjetima logora, pisac će pronaći novu duhovnu i filozofsku orijentaciju, okrenutost religiji, istraživanje ideje patnje, moralnih dilema, iskupljenja i ljudske prirode.
Bez ovog iskustva, vjeruju mnogi književni tumači, ne bi nastala monumentalna djela poput Zločina i kazne, Idiota, Braće Karamazovih ili Zapisa iz mrtvog doma, knjige koje su oblikovale evropsku i svjetsku književnost.
Ironično, trenutak kada je osjetio dah smrti na potiljku postao je prekretnica koja će ga pretvoriti u jednog od najvažnijih pisaca 19. stoljeća. Njegova literatura, prožeta iskustvom poniženja, božanskog iskušenja i dubokog psihološkog uvida, mijenjala je generacije čitatelja.
Danas, 175 godina nakon što je Dostojevski bio osuđen na smrt, njegova djela i dalje snažno odjekuju u svijetu. Podsjećaju nas na to kako brutalnost autokratske vlasti, paradoksalno, ponekad može potaknuti na stvaranje najdubljih i najpotresnijih umjetničkih vizija i kako je jedan gotovo izgubljeni život postao temelj remek-djela koja su promijenila historiju književnosti.
