Mlada Brčanka Ida Fazlić, nakon studija konzervacije na Univerzitetu u Sarajevu i magisterija na Univerzitetu u Veneciji, doktorat je započela na prestižnom European Synchrotron Radiation Facility – ESRF u Grenobleu (Francuska), a posljednju godinu završila u Amsterdamu i bavi se istraživanjem velikih svjetskih slikarskih djela, odnosno hemijskim i fizičkim reakcijama koje rezultiraju degradacijom slika.
Brčanka Ida Fazlić, koja istražuje najveća svjetska slikarska djela, odbranila je na Univerzitetu u Amsterdamu doktorsku tezu:“Exploring the Chemical Interactions of Lead(II) Oxide and Linseed Oil in Historical and Model Paint Systems Using Laboratory and Safe Synchrotron Radiation Analyses.”
Mlada Brčanka Ida Fazlić, nakon studija konzervacije na Univerzitetu u Sarajevu i magisterija na Univerzitetu u Veneciji, doktorat je započela na prestižnom European Synchrotron Radiation Facility – ESRF u Grenobleu (Francuska), a posljednju godinu završila u Amsterdamu i bavi se istraživanjem velikih svjetskih slikarskih djela, odnosno hemijskim i fizičkim reakcijama koje rezultiraju degradacijom slika.
Ida Fazlić bila je dio međunarodnog istraživačkog tima koji je došao do novih otkrića na Rembrandtovoj „Noćnoj straži“, jednom od najpoznatijih umjetničkih djela u historiji. A prije dvije godine je sa timom naučnika napravila ogromno otkriće na najpoznatijoj svjetskoj slici – portretu Mona Lisa.
Istraživanje u kojem je učestvovala, pokazalo je kako misterija čuvene Mona Lise ne leži toliko u njenom osmijehu, koliko u slikarskim tehnikama koje je koristio Leonardo da Vinci. Ističe da su na osnovu makroskopskih analiza došli do saznanja da je preparativna podloga Mona Lise vjerovatno produkt težnje Leonarda da Vincija za eksperimentisanjem i inovacijom.
„Veći formati Leonardovih slika se sastoje od preparativne podloge od gipsa i životinjskog ljepila (gesso), koji se podrazumijeva klasičnim pristupom pripreme podloge u italijanskoj renesansi. Tako pripremljene podloge bilo je moguće kupiti i odmah na njima graditi slikane slojeve. Međutim, primijetili smo na osnovu prethodnih istraživanja da su manji formati su drugačijeg sastava. Na primjer, La Belle Feronniere i Mona Lisa su pripremljene na drugačiji način, što nam ukazuje to da je za ove formate Leonardo sam pripremio podlogu koristeći svoje materijale i tehnike, te su zato one različitog sastava“, objesnila je Fazlić.
U tom fragmentu tim naučnika pronašao je plumbonakrit, produkt korištenja olovnog ulja. Ove naučne podatke o upotrebi olovnog ulja za preparativnu podlogu Mona Lise su uporedili sa historijskim rukopisima gdje Leonardo spominje upotrebu ove recepture. Također, podatke dobivene na Mona Lisi su uporedili sa podacima dobivenim na Posljednjoj večeri, te su uspjeli napraviti poveznicu između ove dvije slike. Iako su naslikane različitim tehnikama i na različitim podlogama, čini se da je na obje Leonardo koristio istu recepturu za pripremu podloge.
Za razliku od svojih savremenika, Leonardo dosta eksperimentisao u svojoj slikarskoj tehnici.
Otkriće plumbonakrita u Mona Lisi i Posljednjoj večeri dovelo je naučnike do hipoteze da je Leonardo koristio olovno ulje (laneno ulje kuhano sa olovnim oksidom kao sikativom) kako bi njime preparirao podlogu, što nije bila svakodnevna praksa tokom italijanske renesanse.
Ova studija je nedavno objavljena u Journal of American Chemical Society te pruža nove bitne elemente za razumijevanje Da Vincijevih receptura i evolucije njegovih slika tokom vremena.
Fazlić kaže da je kod nje ljubav prema naslijeđu uvijek bila prisutna, te napominje da su se ljubav i interes prema nauci kasnije pojavili, u toku rada na predmetima.
„Motivisala me primarno želja za razumijevanjem fizičkih i hemijskih reakcija koje se dešavaju u jednoj slici koja je stara stotinama godina. Te informacije nam mogu poslužiti kao upute kako što bolje sačuvati predmet. Kada bolje razumijemo kako predmet stari i od čega se sastoji na molekularnom nivou, tada možemo osmisliti adekvatan konzervatorski tretman za taj predmet“, izjavila je Fazlić.
Govoreći o značaju konzervacije i restauracije kulturnog naslijeđa u Bosni i Hercegovini kazala je da u posljednjih nekoliko godina sve više predmeta kulturnog naslijeđa dobiva adekvatnu brigu, pogotovo nakon nekoliko generacija konzervatora i restauratora koje je studij konzervacije i restauracije na Akademiji likovnih umjetnosti i Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu uspješno iznjedrio. Otvaranje pozicija za takve stručnjake bi svakako pomoglo da se naslijeđe sačuva na odgovarajući način.
