Deset posto ubijene djece ubijeno je snajperskim hicima. Posebno je uznemirujuće da su mnoga djeca pogođena izravno u glavu ili u predio srca, što nedvojbeno ukazuje na postojanje namjere da budu ubijena

Danas je u Sarajevu Dan žalosti, u znak sjećanja na djecu Sarajeva ubijenu tokom Opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. godine. U saradnji sa Skupštinom Kantona Sarajevo i Udruženjem roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva, organizirano je polaganje cvijeća i komemoracija u 10 sati na Spomen-obilježju ubijenoj djeci u Velikom gradskom parku.

Ovaj dan je više od puke formalnosti – to je vapaj za istinom, pravdom i sjećanjem na Sarajlije koji su platili najvišu cijenu ratnog bezumlja. Poput roditelja sedmero djece ubijene 26. juna 1993. godine u 20:45 sati, kada je granata pala među njih dok su sjedili na stepeništu u sarajevskom naselju Bistrik. Toga dana ubijeni su Nihada Ćatić, Velida Muftić, Senad Pliska, Almir Poturić, Sanjin Rustempašić, Sinanudin Šećerović i Belma Zijadić.

Sinanudin Šećerović, koji je tada imao nepunih 18 godina, ubijen je dok je učio ilahije i častio djecu trešnjama. Njegov otac, Vehbija Šećerović, ispričao je kako je te večeri pala samo jedna granata, upravo ona koja je odnijela živote djece.

Ovo je tek jedan primjer u nizu stravičnih zločina koji su se dogodili tokom Opsade Sarajeva, najduže opsade jednog glavnog grada u savremenoj historiji Evrope, koja je trajala 1.425 dana – od petog aprila 1992. do 29. februara 1996. godine. Tokom tog perioda ubijen je 11.541 građanin Sarajeva, uključujući najmanje 1.601 dijete.

Prema istraživanjima sarajevskog Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, deset posto ubijene djece ubijeno je snajperskim hicima. Posebno je uznemirujuće da su mnoga djeca pogođena izravno u glavu ili u predio srca, što nedvojbeno ukazuje na postojanje namjere da budu ubijena.

Dječak Amar Vuk ubijen je dok je spavao. Sedin Ivazović pogođen je u sljepoočnicu, a Amir Kerla u glavu. Sead Lagumdžija je ubijen pokušavajući pomoći ranjenom prijatelju. Kemal Ligata ubijen je snajperom dok je držao krišku kruha u ruci – metak ga je pogodio u oko. Jasenka Mašić pogođena je u vrat, dok je maleni Nermin Divović pogođen u glavu snajperskim hicem ispred transportera UN-a – nakon što je isti snajperist ranio njegovu majku metkom kroz trbuh.

Zavod za zdravstvenu zaštitu Bosne i Hercegovine u svom izvještaju iz 1996. godine iznio je podatak da je tokom Opsade Sarajeva ubijeno 1.601 dijete, dok je 14.946 djece ranjeno. Od toga je 3.378 djece teško ranjeno, a 355 ih je ostalo s trajnim invaliditetom. Ova djeca su liječena u uslovima ekstremnog siromaštva i neimaštine, u šest bolnica širom Sarajeva, koje su često bile pod direktnom paljbom.

Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu od 2006. godine provodi projekt „Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi 1992–1995“, u saradnji s Udruženjem roditelja. Kao rezultat tog rada, 2010. godine objavljena je istoimena naučna studija u kojoj su dokumentirani identiteti, okolnosti smrti i osobne priče 524 ubijena djeteta. Osim naučnog pristupa, studija je sadržavala i literarne i likovne radove djece, svjedočanstva njihove neispunjene budućnosti.

Na temelju te studije, imena ubijene djece urezana su na devet cilindara ispred spomenika u Velikom gradskom parku – simbolu kolektivne patnje i otpora. Međutim, Institut nastavlja s radom i dalje, suočavajući se s brojnim izazovima, kao što su nedostupnost roditelja, nepotpuna dokumentacija i izostanak institucionalne podrške.

Poseban teret za preživjele porodice i zajednicu predstavlja činjenica da za ubistva djece u Sarajevu Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine do danas nije podiglo nijednu optužnicu. Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece, čija je 11-godišnja kći Irma ubijena 20. ožujka 1993. godine, u svojim obraćanjima podsjeća: “Znaju se komandiri, znaju se snajperisti. Pomirenje bez katarze i kazne – nije moguće.”

Odlukom Vlade Kantona Sarajevo iz 2019. godine, peti maj je službeno ustanovljen kao Dan sjećanja na ubijenu djecu Sarajeva. No, sjećanje samo po sebi nije dovoljno. Potrebni su istina, pravda i institucionalna volja da se procesuiraju odgovorni.

Sarajevo pamti, ali Sarajevo i traži – istinu, pravdu i odgovornost.